Neke priče su stvorene kako bi nam uljepšale dan, neke kako bi ukazale na nešto dobro ili loše, a neke kako bi nas educirale. Ova priča je sve to. U Srebrenom, na šetnici pokraj svih kafića smjestila se kuća Mire Domančić, gospođe vedrog duha za koju bi se moglo reći kako je u Župu stigla iz Zagreba, no možda bismo bili precizniji kada bismo za nju rekli kako je – svjetska žena.
Od bogatog životnog iskustva za DuList je odlučila podijeliti nevjerojatnu priču koju je doživjela sa svojim mužem i njegovim prijateljem daleke 1953. godine, kada su odlučili pobjeći u Italiju. Barkom!
– Dogovarali smo se i godinu prije da ćemo poći, no moja mama je tada bila bolesna. Rekla sam da je nikada neću ostaviti, tek tako otići u Italiju. No, 1953. moj muž Miloje i ja dogovorili smo se da, ako mi pošalje pismo točno određenog sadržaja, spremam se i dolazim iz Zagreba u Župu i idemo – počinje svoju priču Mira. Tada je radila za banku u Zagrebu, dok je njen muž ljeti odlazio u rodno Srebreno.
– On i prijatelj Božo su cijelo ljeto veslali, vježbali. Vesla su nosili u Mline, jer se u to doba bježalo ‘na veliko’ pa su morali donositi i odnositi vesla. Jednog dana stigao je telegram točno određenog sadržaja, što je bila skrivena poruka za odlazak. Glasila je otprilike ‘dolazim u Zagreb tad i tad…’. Na prvu sam se poveselila da stvarno dolazi kod mene, no onda sam se sjetila da je to zapravo poruka za spremanje i odlazak – smije se Mira. Sjela je u petak ujutro na vlak do Splita, pa autobusom do Kupara, gdje ju je čekao Miloje. Subotu su proveli u điru, čak su otišli i na vaterpolo utakmicu u grad, prisjeća se Mira, igrali su Dubrovčani protiv Splićana.
-Vic je bio u tome da smo se morali ponašati kao da je svaki drugi, normalan dan. Ja, recimo, nisam mogla obući hlače, već sam nosila zimski kostim, najlonke i gumerice – cipele mog oca postolara, prave zimske cipele, iako je bio rujan. Dogovorili smo se s Božom da sjednemo u barku i čekamo, a oni su pomno pripremili hranu i sve. Božo je čak taj dan igrao i ‘ping pong’, te došao na sastanak u osam sati u Kupare i donio demižanu vode. Pokrcali smo se, sa stvarima i duplim veslima. Ne smijem zaboraviti niti pušku za ribolov. Moj muž bio je strastven ribolovac, a išli smo na barku kao da idemo na ribanje. Ne znam kako smo izdržali sve to! – smije se Mira i nastavlja:
– Odgurnem se od stijene u Kuparima i promislim: ‘Ovo je zadnje što vidim od ove moje zemlje…’ Od straha ili umora, valjda psihe, sjedila sam na krmi dok su oni veslali, prignula se i naslonila glavu na koljena i do Mrkana sam već zaspala. Što ćeš, valjda me je obuzelo – kaže.
Prvu noć puhala je bura, imali su kaže ‘neki štap, ili je to možda bilo i veslo’ i krpu, improvizirali su jedro. Kad je svanulo jutro, vidjeli su još uvijek obrise rodne obale.
– Oni su veslali i veslali, a ja sam im pravila doručak, jaja sa šećerom. Kad je došla druga večer, ponedjeljak na utorak, morali su se malo odmoriti i more se smirilo. Muž je previše poznavao more i čekao je južinu, znao je da će stići. Tada su legli i malo zadrijemali, a oko mene je bila tišina, more kao ulje… U tom mrklom mraku i tišini noći sjedila sam usred ničega i čula samo lagano ‘tik, tik’, kada veslo udara u more… Ne znam koliko je to trajalo – kaže Mira. Kasnije su, ne znajući ni gdje su ni kud plutaju, u toj mirnoći zapjevali ‘Plovi barko, široko je more’, svi troje odjednom.
– Da snimaš film o tome, vjerovatno bi publika rekla da je režiser dodao tu pjesmu u film! Ali to je valjda bilo od straha, samo što mene nije bilo toliko strah. Moj muž uvijek je tumačio kako se barka ne može potopiti, u to sam vjerovala i to je dobro došlo valjda… luda pamet! Čega sam se jedino bojala jest kasniti na posao jer sam bila službenik u banci – smije se Mira. Pred jutro je počelo sve jače i jače jugo. Veliki valovi trajali su sve do četiri popodne u utorak. Bacalo ih je more prema Anconi, a njihov plan bio je je Bari.
– Nadali smo se da nas južina neće odvući, muž je stalno okretao vesla. A mene je satima more zapljuskivalo, udrilo bi me u leđa pa se spuštalo niz njih, kroz kostim – prisjeća se detaljno Mira.
‘Kazali su me da se odmorim, no nisam mogla’
– Kad je bilo najjače, počeli smo bacati sve u more, pajule, vodu, hranu, sve! Htio je baciti i svoju pušku, za koju je dugo skupljao novac i odricao se. Htio je baciti a ja ga ‘zeznem’. Bacim strijelu, a pušku ostavim uz sebe i mislim ‘ako idemo na dno, ide i puška s nama’. Bilo je teško, grdo – kaže Mira. Tih nekoliko sati zaista je bilo teško, no uskoro su počeli doticati obale Italije.
– Kazali su mi da se odmorim, no nisam mogla, htjela sam vidjeti tu Italiju. Oni su veslali, kad nam se odjednom usred magle i mora ukaže svjetionik, Monte Gargano. Brzo su uzeli busolu i namjestili je, jer smo bili potpuno izgubljeni. Onda su od 14, 15 sati popodne veslali ‘non stop’. Kad smo već došli malo bliže, rekli su mi da ‘brojim do sto’ – kaže Mira.
‘A gdje vam je motor?’
Uza sebe, na barci, više nisu imali ništa. Veslali su bliže i bliže, a pratio ih je duboki jezivi zvuk svjetionika koji im je spasio život.
– Oko sebe čuli smo samo strašno ‘uuuuu’, zvuk svjetionika kako se okretao. Sreli smo i brod koji se kretao za Otrant. Htjeli su mu mahati, no ja sam im govorila ‘Pusti, pusti!’. Mene je bilo strah moje banke i toga što ću propustiti posao i zatvora zbog toga. Jedino toga! Zamislite da je bio jugoslavenski brod – dodaje.
– Došli smo do dugačke lijepe uvalice, prepune koča. Ma da je bilo mirno kad smo dolazili, one bi bile van, nas bi ugledali ribari. Došli smo skroz blizu obale, a Miloje i Božo voze polako. A ja kažem Božu ‘Ajde malo brže!’, a on meni, pravi šaljivdžija, odgovori: ‘Ma kud ti se žuri?’. Nakon svega ovoga… Sjećam se da je uz obalu bio mali kameni skalin, a netko od njih dvojice mi je pomogao izaći. Sjećam se i kako sam kleknula i poljubila kopno, i kako su nas ribari u čudu pitali gdje su nam – jedro i motor? Oni su nam dali da se i ugrijemo kraj vatrice, te smo tako malo i posušili robu – kaže Mira. Ukupno su veslali 54 sata.
Nedugo nakon dolaska na kopno stigli su i ‘žandari’ koji su ih prebacili za Rim.
– Na putu se Božo iskrcao u kamp samo za muškarce, Fraschette. A mi smo išli u Rieti, općinu, u kamp Farfa Sabina, što je bio kamp za bračne parove, oženjene ljude, te za prostitutke ili kako su ih zvali ‘samice’. A što ćeš, to je kamp. Dobili smo svoju sobu. Mi smo zapravo htjeli ići odmah za SAD, no po njihovom zakonu moraš provesti dvije godine u kampu. Konzulati nisu dali manje. Odmah po dolasku moglo se ići u Čile, Argentinu, Australiju, Kanadu… ali Amerika, ne. To je ipak bila želja svih tada, pa se moralo kontrolirati kako se i tko ide – prisjeća se Mira.
Odlazak u dugo sanjanu Ameriku
– U kampu nam se rodila kćer Jane, koja je imala godinu dana kada smo iz kampa krenuli u Ameriku. U rujnu smo stigli u kamp, a za dvije godine u prosincu mjesecu smo otišli za Ameriku. Dakle dvije godine i dva mjeseca čekali smo vizu, išli smo u Napulj u konzulat po nju – kaže Mira. U Americi je rodila još jednu djevojčicu, Ranku, dok su živjeli u Clevelandu, a kćer sada živi u Los Angelesu.
-U Americi smo živjeli u Marylandu te Clevelandu, pa smo se preselili u San Pedro u Kaliforniji. Mog muža je vuklo more, a i tamo ma dosta Hrvata, pogotovo Komižana, pa smo lako stekli prijatelje. Klima je krasna, uvijek sam govorila da ću žaliti za klimom i supermarketima, kojih tada nije bilo ovdje. A sada kad ih imamo, žalim samo za klimom! Divota, zemlja vječnog proljeća, no suh je zrak, što je malo smetalo Miloju. Eto, i on je htio doma. Pa, ajmo doma onda, rekli smo. I još mu je otac uzeo zajam i počeo graditi kuću. A imali smo i ušteđevine, policija nam nije radila probleme, Tito je proglasio amnestiju. No mi se nikad nismo bavili politikom, mi smo išli za Amerikom iz filmova, za Glenn Millerom, za stilom života… – pojašnjava Mira odluku o povratku doma.
-Moj muž, pretpostavljam, u Americi nije našao ono što je zamišljao. Njega je vuklo Srebreno, njegovi prijatelji, njegova obitelj… Srebreno je bilo tada ‘hit’, dolazili su gosti, tu je bio turizam, centar, avioni, ma sve. Moj muž se u Srebreno zaljubio, tu mu je bila barka i život. A i galebario je nekada davno – smije se Mira. Vratili su se iz Amerike, bili u Hrvatskoj još kratko, a u Zagrebu im se rodila treća kćer, Sanja.
– Što da vam kažem, skupljala sam kćeri po svijetu! – reći će u šali Mira.
– Bili smo tu još godinu dvije, muže je bio tajnik u hotelu Mlini, i ajmo, opet u Ameriku, brod preko Genove, putovali smo Leonardom da Vincijem, došli u New York, pa nas je prijatelj muževa brata strpao u avion, nas i tri kćerkice. Bili smo tamo osam mjeseci i opet doma. Nemirnog duha smo bili. Prešli smo cijelu Ameriku, ali smo živjeli u Clevelandu. Ali, svuda pođi, kući dođi… – pojašnjava Mira.
– Sad kad pričam, drukčije to vidim. Možda se moglo drukčije, možda sam mogla ne ići, možda je moglo drukčije završiti, puno je tu ‘možda’… Ali to nikada neću znati. Ludo je bilo, potpuna ludost, ali se dogodilo. I sad vam to pričam. Tako, eto, čovjek stvara svoje priče. E, da je bila cijelim putem bonaca… Ali što vam mogu reći, da nije jugo popustilo, ne znam bi li mi ovdje razgovarali – smije se ova dama vedrog duha zaključujući svoju priču.
Život prije putovanja
Kako su se Miloje i Mira upoznali?
Njih je bilo trojica braće, a 1935. Miloje se zaputio u Zagreb studirati. Mirina mama iznajmljivala je sobe, a Mira je tada imala deset, a on čak 18 godina. Uspio je završiti pravo tek 1951. Godine,j er je bio rat. Tada su se i vjenčali.
– Malo do vjenčanja zvala sam ga ‘Gospon Miloje’ – smije se Mira. Miloje je umro dan nakon pedesete godišnjice braka. Ujutro gimnasticirao, igrao tenis, pošao se odmoriti, legao i umro.
– Možda i nema ljepše smrti. Ono jutro kad je umro je još uvijek vježbao. Nikad nije pio, pušio, jednom se napio u životu, i nikad nije pio crnu kavu, a začepile su mu se žile. No to je po genima, iako je imao bypass.
3.40 m
‘Ta tvoja barka mala…’
Slavno prijevozno sredstvo u kojem su se zaputili za Italiju bila je obična drvena barčica duga 3 metra i 40 centimetara, a Miloje i Božo namazali su joj cijelo dno lojem, kako bi brže klizila kroz morske valove. Bila je stabilna, prisjeća se Mira, što je bilo najbitnije. Danas je od nje ostalo samo kormilo.
