U lokalnim sredinama politika se često doživljava kao muški prostor, a žene koje se u njoj odluče djelovati i dalje su u manjini. No, upravo iz takvih sredina dolaze i one koje pomiču granice. Jedna od njih je Nikolina Duper, pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko-neretvanske županije, aktualna vijećnica Općinskog vijeća Župe dubrovačke i odnedavno – prva žena na čelu Općinskog odbora Hrvatske demokratske zajednice u Župi. Presedan u povijesti stranke u ovoj općini.
Nikolina Duper više od četvrt stoljeća radi u zdravstvu – 26 godina u struci, od toga 19 na dubrovačkoj Hitnoj pomoći i sedam u Zagrebu, gdje je „učila zanat“ u Vinogradskoj bolnici. Iako je životnu i profesionalnu karijeru posvetila medicini, politika ju je, kako kaže, pronašla sama prije petnaestak godina.
-Kad sam se vratila iz Zagreba i zaposlila u Hitnoj, dundo Ivo Lise me vrbovao, odnosno pitao bi li ušla u HDZ. Nisam to tada ozbiljno shvatila, više onako – idem upoznati nove ljude i vidjeti kako to funkcionira. Ušla sam poprilično nevino i naivno i, poput većine mladih, bila nekako apolitična, ali s vremenom te politika nekako povuče. Dođeš do trenutka kad se zainteresiraš za neke stvari, počneš gledati oko sebe, propitivati, slagati se ili ne slagati s nekim stvarima. I shvatiš da se promjene događaju, da se stvari pomiču, da možeš na nešto utjecati.
Župa dubrovačka je, podsjeća, od rata do danas bila čvrsta HDZ-ova utvrda. Sve do svibanjskih izbora, kada je vlast preuzela Župka.
-Vidite kako se stvari brzo promijene. To i nije loše jer te natjera da vidiš gdje si pogriješio, u kojem si smjeru išao i zašto su ljudi tako reagirali. Sad je veliki posao pred nama i nadam se da ćemo ga dobro odraditi – govori naša sugovornica.
Promjene zahvatile zdravstvo, politiku još ne
U Općinskom vijeću Župe dubrovačke Duper nije nova – ovo joj je drugi mandat, iako ne uzastopni.
-Kad sam prvi put bila vijećnica, prije desetak godina, HDZ je bio vladajuća stranka. Oporba gotovo da nije postojala i tada je sve bilo puno lakše. Danas je situacija obrnuta – sad smo mi u manjini, a Župka je u većini. U politici se sve okreće i zaista vrijedi ona: Tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje. Nije ti uvijek sve pravo, ali kad dođeš do nečeg što ti je važno, ta slatkoća nadvlada svu gorčinu – naglašava Duper.
Kad govori o položaju žena u lokalnoj politici, Nikolina ne okoliša: ‘U vijeću sam jedina HDZ-ova vijećnica, a Župka ima dvije. To vam je isti prosjek kao i prije deset godina – tri žene i to je to. Malo nas je’.
Mišljenja je kako je takva situacija ne samo na lokalnoj razini, nego i diljem svijeta. Uspoređuje to sa zdravstvom, gdje su se stvari, kaže, promijenile preko noći.
-Kad sam počela raditi na Hitnoj, sve su to bili doktori i tehničari, a žene su radile unutra, u ambulanti i prijavno-dojavnoj jedinici. Danas su žene svugdje – i unutra, i vanka, vode Hitnu, doktorice su, medicinske sestre. Na našoj Hitnoj danas je 80 posto žena. One su borbene, izvrsne u svom poslu, kojeg jako vole, ali jedino im ponekad nedostaje malo fizičke snage. To nam je jedini nedostatak – priča nam Nikolina Duper te dodaje kako se tu situacija itekako promijenila, no promjene još nisu zahvatile politiku, gdje je žena općenito malo, a posebno na vodećim dužnostima.
Žene u manjim sredinama
Zanimalo nas je i je li se ženama u manjim sredinama teže uključiti u politiku.
-Sigurna sam da je puno teže u manjim nego u većim sredinama. To potkrepljuju i brojke – nas smo tri u Vijeću, a takva situacija bila je i prije. Ovo je presedan da sam postala predsjednica Općinskog odbora HDZ-a Župe dubrovačke. Ne vjerujem da bi se to dogodilo da nismo na izborima doživjeli ovakav krah. Vjerojatno bi se to drukčije sve posložilo, međutim, ispalo je ovako – ističe dalje.
Na pitanje što ju je motiviralo na taj korak, odgovara bez kalkuliranja.
-Ja dišem na to desno. Nisam nacionalist, ali volim odakle sam, volim to što jesam. Proživjeli smo 1991. godine rat i ne treba nam nitko pričati nikakve priče, kao što još i danas, nakon osamdeset godina, neki razgovaraju o četnicima i ustašama. Tu bi priču napokon trebalo završiti – radi nas samih, naše djece i naših unuka. Jer to se rasteže, to još nismo razriješili, a vrijeme je da idemo naprijed.
-Ne mogu govoriti o onome što nisam proživjela, ali o ’91. mogu. Bila sam dijete, ali znam tko smo bili mi, a tko su bili oni koji su napadali. Iz toga je u meni prirodno došao HDZ. Mogu svakoga poslušati i razumjeti, ali ja dišem hrvatski, HDZ-ovski. To je nešto što je dio mene i ne mogu biti nigdje drugdje nego tu gdje jesam. Netko će reći da je to glupo ili ludo, ali to je nešto moje što sam doživjela u ratu, što nas je tokalo iza rata… Tko je bio ovdje, zna kako je bilo. Ljudi često zaborave, potisnu, ali ja nisam zaboravila. Nemam mržnju u sebi, ne želim nikome loše, ali znam tko sam i odakle dolazim. To je ono što me gura i što me ponukalo da ostanem u svemu ovome. Ja tako dišem – ističe te dodaje kako je, kad su došli izbori, mislila da su svi isti, da su svi takvi.
-Međutim, izgubili smo izbore u Župi. To je bilo tako čudno, meni je to i sad čudno. Vazda se govorilo da je Župa bila bastion HDZ-a, i sad smo ga izgubili. Mislila sam da će se prije Groblje Dubac srušiti u more nego da se to može dogoditi. Bila sam u šoku i stalno sam se pitala – je li moguće da smo izgubili? I moguće je. Svi smo isto mislili i našli smo se u čudu. Prošlo je ljeto, ljudi su se umučali, ušuškali i polako smo se opet počeli nalaziti. Đuro Lonza je, razumljivo, iz toga svega želio izaći. Izgubio je i on, ljudi su pokazali što su mislili i u takvoj je situaciji najbolje izaći iz svega, maknuti se. U tom je trenutku u meni samo prelomilo da bih se možda ja mogla kandidirati. Nisam nikad o tome razmišljala. Imam svoga posla dovoljno, nisam planirala još sebi nešto natovariti na glavu. Ali to je bio trenutak, klik – i ne znam odakle se pojavio – iskreno će Nikolina Duper, na koju su ljudi jako dobro reagirali.
-Nisam u Župi anonimus, mene i moju familiju Župljani poprilično znaju, tako da mislim da sam dobro prihvaćena. Vidjet ćemo što i kako dalje – dodaje.
Ženama treba samo malo više hrabrosti za prvi korak
Na pitanje koja je, po njezinu mišljenju, ženama najveća prepreka za uključiti se u politiku, odgovara: nedostatak hrabrosti.
-Muškarci imaju veću petlju, jer nije lako doći i iznijeti javno svoje mišljenje. Muškarcima taj dio dođe nekako prirodnije. Žene se teže uključuju, možda i zato što nemaju vremena. Mi uvijek trčimo doma – djeca, kuća, obaveze… I onda bi trebalo iznaći vremena za još nešto pa je najlakše reći: Largajte me se, neću ja to. Mislim da za politiku treba imati malo petlje i samopouzdanja. Treba skupiti hrabrosti i reći ono što misliš. Kad prvi put to uspiješ, nešto se otvori, iscijedi se iz tebe i onda to pomalo krene. Žene se možda ne znaju gurati. Imamo nekoliko žena koje su u politici čudo. To su probitačne žene koje su imale malo sreće, malo vještine i malo hrabrosti da bi došle do toga što jesu. Primjer je naša Dubravka Šuica – ona i sad drma. I neka nje gore u Bruxellesu. Dok je ona gore, nama je dobro. Neka našijeh. Dubravka Šuica pokazala je žensku jačinu i moć, dugovječnost na kraju krajeva u politici. Mnoge su zasjale i nestale, a ona ide naprijed, goni svoje. Tko god što mislio o njoj, treba joj skinuti kapu – ističe Nikolina Duper, dotaknuvši se i jedine dubrovačke gradonačelnice, ali i nekadašnje predsjednice GO HDZ-a Dubrovnik, danas povjerenice Europske komisije za Mediteran.
Žene u politiku itekako imaju što donijeti.
-Žene donose osjećaje i srce. Naravno, pitanje je je li to uvijek poželjno u politici, koja je često, kako se reče, k****a. No, žene u sve što rade, pa tako i u politiku, unose toplinu i osjećaje. Lijepo je nešto što radiš još malo posoliti tim osjećajima. Onda taj proizvod bude još bolji. To žene mogu donijeti u politiku. Danas su žene školovane, hvataju korak sa svime, ali mislim da im često nedostaje onaj prijelomni trenutak – da ih netko pogura. Treba prelomiti. Najbolje je prelomiti odmah, kao što sam ja to napravila, i tad više nema povratka – priznaje Nikolina Duper te dodaje kako je mjesto predsjednice Općinskog odbora HDZ-a u ovom trenutku vrlo izazovno, ali da se, da nije prelomila odmah, nikad toga ne bi uhvatila.
-Sad treba stranku osnažiti. Treba vidjeti gdje smo, što smo. Treba sve dubinski izvidjeti kako bismo se vratili tamo gdje smo bili. Nije lako se dignuti kad tresneš na ledinu. Puno je posla ispred mene i sad tek vidim što me sve čeka. Zato je dobro presjeći i ne misliti puno o onome što te čeka – iskreno će Duper.
Osvrnula se i na pitanje mladih, osobito mladih žena u politici. Mladi su, napomenula je već ranije, apolitični.
-Vječno je pitanje kako uključiti u politiku mladost koja je nezainteresirana. I ja sam bila takva, ali sam uvijek bila dobro zagrijana za domoljublje. Ova djeca nisu prošla rat. Sve smo im dali u životu, jer manje-više svatko ima sve, tako da i nemaju nekih velikih želja. A kad imaš sve i nemaš nekakvih želja, dolazi do bezvoljnosti, čak i lijenosti. Naravno, ne kod svih za sve, ali prema politici svakako – ističe te dodaje kako bi trebalo poticati mlade, pitati ih što ih zanima, pa bi možda jedan od njih sto reagirao na nešto.
-Na zadnjim izborima u Župi se pokazalo da se mladost digla i rekla ne HDZ-u. I to je u redu, treba čovjek biti realan. Drago mi je da se pokrenula ta mladost koja nikad nije glasala. Znači, postoje načini kako ih motivirati. Imate sad i primjer novog gradonačelnika New Yorka. On je kampanju vodio sa svog mobitela, šetajući se po gradu… Bio je među mladom ekipom i vjerujem da ga upravo ta mladost iznjedrila. To je generacija koja je srasla s društvenim mrežama, koje su strašan alat ako se njima znaš služiti. To se pokazalo i kod naših izbora – mišljenja je naša sugovornica.
Na pitanje je li Župa spremna za načelnicu, odgovara: o tome uopće nisam razmišljala. Sad sam predsjednica HDZ-a, ali to ne mora značiti da bih se kandidirala za načelnicu. Ali mislim da je Župa općenito sazrela za načelnicu. To je najbrže rastuća općina i to bi jedna žena mogla odlično ispratiti.
Kao predsjednica lokalne organizacije stranke kaže da zasad ne osjeća pritisak hijerarhije.
-Za sad me ne guši, ali mogli bismo razgovarati opet za tri-četiri godine pa ću vam reći kako su se postavili prema meni – zaključuje kroz smijeh.
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
