Anita Bonačić Obradović, vršiteljica dužnosti predsjednice Gradskog odbora SDP-a Dubrovnik i gradska vijećnica u drugom mandatu, politički je iskorak napravila 2021. godine kada je bila SDP-ova kandidatkinja za zamjenicu kandidata za gradonačelnika Ivana Tropana. No, politika joj ni do tada nije bila strana. Osim što je sudjelovala u radu Gradskog odbora, uz svoju je majku, Tatjanu Šimac Bonačić, koja je bila vrlo aktivna u dubrovačkoj i nacionalnoj politici, odrastala u ozračju u kojem su se razgovori o društvu i politici smatrali normalnim dijelom svakodnevnog života.
Na proteklim lokalnim izborima 2025. kandidirala se za gradonačelnicu koalicije SDP i Srđ je Grad. U razgovoru za DuListov serijal o ženama u dubrovačkoj politici, govori o motivima za ulazak u politiku, izazovima i stereotipima s kojima se žene suočavaju te osobnim iskustvima u dubrovačkom Gradskom vijeću.
Što Vas je motiviralo da se 2021. godine aktivnije uključite u politiku, kao kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika, iako ste i ranije bila članica SDP-a?
Prije tog ozbiljnijeg iskoraka u politiku bila sam članica Gradskog odbora stranke. Tada je kolega Ivan Tropan tražio kandidatkinju za zamjenicu te je odabrao mene. Trebalo mi je svega deset minuta da donesem odluku jer sam pomislila: ‘Bolje riskirati i žaliti zbog onoga što si učinio, nego zbog onoga što nisi.’ U suprotnom bih se cijeli život pitala što bi bilo kad bi bilo. Naravno da postoji strah hoćeš li uspjeti, pogotovo kad prvi put uđeš u gradsku vijećnicu i pitaš se: ‘Bože, gdje sam sad to došla?’ Dok sam to gledala sa strane, divila sam se ljudima kako sve povezuju, kako ‘iz glave’ govore tijekom rasprava. Zapitala sam se hoću li i ja to moći. Ali dolazim iz obitelji u kojoj se uvijek gradilo samopouzdanje i usađivalo uvjerenje da se sve može postići trudom. Sjedneš, kreneš čitati i proučavati dokumente, istražuješ, i tako to krene. Odmah sam se osjetila ‘kao riba u vodi’, nije mi bilo stresno. Nemam tremu i to smatram dobrim znakom – znači da voliš to što radiš. Ako ti neki posao stvara grč u želucu, onda to jednostavno nije za tebe.
Vaša majka, Tatjana Šimac Bonačić, bila je vrlo aktivna u dubrovačkoj i nacionalnoj politici: zamjenica gradonačelnika, saborska zastupnica, gradska vijećnica… Koliko je njezin primjer utjecao na vaš politički put?
Svakako je utjecao jer sam odrasla u takvom ozračju. Mi smo otvorena familija, uvijek smo bili skloni demokratskim raspravama. Dok smo sestra i ja bile male, naši obiteljski ručkovi znali su potrajati i po dva sata upravo zato što se raspravljalo o raznim temama. Odrasle smo u duhu ravnopravnosti.
Sjećam se još iz osnovne škole i prije rata – nisam znala tko je koje vjeroispovijesti u mom razredu jer su me moji roditelji učili da smo svi jednaki. Učili su me i da činjenica da su oni oboje liječnici ne znači da smo mi ‘posebni’, nego da su se za to postići trudili i učili. Neki drugi možda nemaju iste mogućnosti, ali vrijednost čovjeka mjeri se prema tome je li dobar ili loš, a ne prema tituli. Takav odgoj prirodno me doveo do socijaldemokratskih vrijednosti – ravnopravnosti, jednakih startnih pozicija, a na svakome od nas je hoće li i kako iskoristiti svoju priliku.
Zato je majčin primjer sigurno utjecao na mene. Tako sam i zavoljela politiku jer sam shvatila da politika nije samo ono loše što se često prikazuje, nego da postoje ljudi koji iskreno žele mijenjati stvari.
Ja sam u politiku ušla kao već formirana osoba. Doktorica sam dentalne medicine, dobitnica Rektorove nagrade. Nisam trebala politiku za vlastitu karijeru – moj motiv bio je želja za promjenom. U SDP-u se moraš truditi i dokazivati, ne postavljaju te na neku poziciju tek tako.
Inače, oduvijek me je smetalo kad netko kaže da je ‘apolitičan’. Politika se bavi svima nama, htjeli mi to ili ne. Svi komentiramo i kritiziramo, ali pitanje je hoćeš li ostati samo na kavi pričajući kako si nezadovoljan ili ćeš napraviti iskorak i pokušati nešto promijeniti.
Kao žena u politici, s kojim ste se preprekama i stereotipima suočili od samih početaka?
Vjerujem da se žene suočavaju s mnogim stereotipima i da im nije lako u bilo kojem okruženju koji je pretežno ‘muški’. Ali, na tebi je hoćeš li dopustiti drugima da te omalovažavaju ili podcjenjuju tvoje sposobnosti. Ja to nikada nisam dopustila pa vjerojatno zato nisam ni imala puno takvih iskustava. Kad govorim, slušaju me i ne podcjenjuju. A i ako me netko podcijeni, jednostavno se na to ne osvrćem jer sam naučila gledati tko mi govori, a ne što govori.
Ipak, takvih situacija ima na sjednicama Gradskog vijeća.
Tako je, ima ih, ali to te ne smije dirati. Bilo je vrijeđanja u prošlom sazivu Gradskog vijeća, ima divljaka općenito, ali to me ne pogađa jer znam tko sam i za što se borim. Psi laju, karavane prolaze. Ja njih ne mogu promijeniti, ali mogu na sebe utjecati da me to ne dira. Na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća kolega je rekao da žena treba ostati doma, skuhati ručak i i tako učiti svoje kćeri da budu dobre domaćice. Ako to govori mladi čovjek 2025. godine, o čemu onda dalje raspravljati? Ja i skuham i obavljam kućanske poslove, ali to me ne definira jer imam jednako pravo kao i muškarci graditi karijeru. Davno su prošla vremena kad je žena bila ‘samo za štednjakom’, iako poštujem domaćice jer je to uistinu težak posao.
Poruka mladim djevojkama je jasna – ne smiju dopustiti da im itko kroji sudbinu ili sputava njihove snove.
Je li se položaj žena u dubrovačkoj politici promijenio u proteklom desetljeću – jesmo li napravili pomake ili stagniramo?
Još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu i mislim da pojedinci i dalje politiku doživljavaju kao ‘boys club’. To nije tako, ali puno toga ovisi o samim ženama.
Ženske kvote i ‘zip’ modeli pri sastavljanju lista svakako su pomogli da žene dobiju priliku, no sve dalje ovisi o svakoj od njih – hoće li tu priliku iskoristiti ili će biti samo ‘profesionalne dizačice ruku’. Na nacionalnoj i lokalnoj razini imali smo žene na izvršnim funkcijama, ali prostora za napredak i dalje ima. Mislim da je ključno osnaživati žene da vjeruju kako uistinu mogu mijenjati stvari. Čitala sam jednog nizozemskog sociologa koji je rekao da kulture i države koje cijene žensku energiju ulažu u ravnopravnost, obrazovanje i napredak, dok one koje cijene samo mušku energiju su natjecateljske. Treba spomenuti i kako su žene u Hrvatskoj pravo glasa dobile tek 1945., što pokazuje koliko je naš put još mlad. Stoga smatram da je na nama, koje smo na vodećim pozicijama, da ohrabrimo druge žene da se bore i iskoriste priliku kad im se pruži.
Na proteklim izborima bili ste kandidatkinja za gradonačelnicu, no malo se žena odlučuje na taj iskorak. Koliko je teško privući žene da se kandidiraju i aktivno sudjeluju u političkom životu?
Društvo i dalje očekuje da žena ‘drži sva četiri kantuna kuće’ i vrlo često stavlja karijeru po strani u korist muškarčeve. No, opet, sve je na svakoj od nas – želi li napraviti taj iskorak i je li spremna na odricanja. Ako se žena želi baviti politikom, to mora uistinu voljeti, mora ‘zagristi’ jer je riječ o poslu koji traje 24 sata dnevno. Ja sam i kandidatkinja i vijećnica i javna govornica, ali sam i majka – čekaju me djeca, kuhanje, obaveze kod kuće. Sve to moraš uspjeti uskladiti. Nije lako, borite se i za dokazivanjem među muškarcima, ali mene ništa neće pokolebati niti umanjiti moju volju. Ja ću se znati za sebe izboriti, ali nismo svi isti. Zato smatram kako žene koje su već na pozicijama trebaju biti primjer drugima i pokazati da se može.
U sadašnjem sazivu Gradskog vijeća žene čine gotovo trećinu, ali i dalje su manje zastupljene od muškaraca. Imate li dojam da se žene u Gradskom vijeću tretira jednako kao i muške kolege, ili razlika ipak postoji?
Pokušaja drukčijeg tretmana ima, ali stvar je hoćeš li to dopustiti. U prvom sazivu osjetila sam podcjenjivanje – kao, ‘lako ćemo s njom, tu je jer je nečija kći, poslušnica’. To se od žena često očekuje.
Meni nije važno samo brojčano prisustvo žena u Vijeću. Radije bih imala manji broj žena, ali glasnih, aktivnih i hrabrih, nego velik broj onih koje šute. Politika nije tu da dižemo ruke reda radi, nego da predlažemo, raspravljamo i borimo se za građane.
Što bi, po Vašem mišljenju, moglo pomoći većem uključivanju i osnaživanju žena u političkom životu Dubrovnika?
Iskreno, mislim da bi pomoglo to da mi žene u politici budemo dostupne drugima koje žele pitati ili čuti iskustva, kao i organizacija okruglih stolova na tu temu. U školama bismo trebali jačati ulogu djevojčica. Ako sportski klubovi dolaze u škole kako bi djeci približili važnost sporta, zašto ne bismo organizirali susrete na kojima bi političarke ili žene iz drugih profesija govorile o svom iskustvu? Tako bismo od malih nogu osvještavali djevojčice da mogu sve što požele.
Ja i svoju djecu odgajam na taj način. Ohrabrujem kćer da vjeruje da može postići što god poželi, a vlastitim primjerom im pokazujem da je upornost ključna. Nema čarobnog štapića – ali netko mora prvi krenuti i otvoriti put drugima. Nakon zadnjih izbora dobila sam mnogo poruka podrške, tipa: ‘Svaka ti čast, borila si se, vratila si mi vjeru, prava si lavica.’ Ljudi često očekuju da će žene, zbog svoje emotivnosti, pokleknuti pod pritiskom, zaplakati ili odustati. A zapravo te napadi mogu učiniti samo jačom. Nije lako, to je sigurno. Za politiku se, što se kaže, moraš roditi. Moraš se osjećati dobro u javnim nastupima, biti spreman na kritike i udarce i stoički ih podnijeti.
Što bi se unutar samih političkih stranaka trebalo promijeniti kako bi se mlade žene više uključile? Naša analiza izbornih lista od 2009. godine otkrila je i neke poražavajuće brojke o ženama na njima.
Nažalost, postoje stranke koje žene i dalje vide samo kao tajnice ili ukras. Znamo i za primjere u kojima se žene formalno postavljaju na vodeća mjesta, ali bez stvarne moći – kao marionete.
SDP ima uveden ‘zip’ sustav i trudi se poštovati ga pri sastavljanju lista. To je važan prvi korak jer bez kvota žene možda uopće ne bi imale priliku. Ali, kad priliku dobiju, onda je na svakoj od nas da je iskoristimo. Ako uđeš u Sabor ili Vijeće, treba te se čuti. Ne možeš biti tu samo reda radi.
Kako vidite svoju generaciju političarki – ima li solidarnosti među vama ili ima i podmetanja?
Ljubomore sigurno ima, iako ne kod svih. Upoznala sam divne osobe iz drugih stranaka, bez obzira na to jesmo li ‘lijevo’ ili ‘desno’. To su osobe koje će ti poslati poruku podrške: ‘Svaka ti čast, super si bila’ ili će privatno podijeliti mišljenje o nekoj situaciji, iako ne žele javno istupati. Ima fenomenalnih kolegica, ali sve ovisi o osobi.
Koliko je važna ta podrška?
Jako je važna, ali nažalost često izostaje. Kad sam bila izložena napadima u prošlom sazivu Gradskog vijeća, niti jedna kolegica s druge strane nije reagirala. U moju obranu digli su se kolege Đuro Capor, Petra Marčinko i Andro Vlahušić, ali druge kolegice – ne.
Ako netko ide nepravedno napadati, a drugi šute jer ‘ne smiju ništa reći’, to dovoljno govori o njima. Mene osobno ne treba braniti, snaći ću se sama, ali radi se o solidarnosti. Ima naravno iznimki.
Što biste poručili mladim Dubrovkinjama koje razmišljaju o ulasku u politiku, ali se možda boje osude ili podcjenjivanja?
Poručila bih im da ne slušaju nikoga osim sebe. Da su mnogi ljudi slušali što im drugi govore, nitko nikad ne bi uspio. Sve je moguće uz dobru organizaciju i upornost.
Naravno da će život donijeti i udarce. Nekad ćete pasti, ali važno je ustati i nastaviti dalje s još jasnijim ciljem. Politika je borba, baš kao i život – ima pobjeda i poraza. Ako su vam ciljevi ispravni, nema odustajanja. Ako je nekome politika samo sredstvo za osobno napredovanje, onda se zna u kojoj stranci treba biti. Ali ako želite mijenjati društvo – samo naprijed! Lako je komentirati sa strane, ali kad uđete unutra, vidite sva pravila igre, podmetanja i prepreke. Za to morate biti jaki.
Politika nije ‘sport’ za svakoga, ali vjerujem da ima mnogo mladih, i žena i muškaraca, koji su sposobni promijeniti svijet.
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti