Šezdeset godina nakon što su se kao mladići okupili u klupama nove elektrotehničke škole u Dubrovniku, njihova priča i dalje živi – sada i između korica knjige.
Autor Dubravko Kovačević, pripadnik prve generacije elektrotehničara jake struje, pripremio je knjigu koja svjedoči o počecima elektrotehničkog obrazovanja u Dubrovniku i o ljudima koji su ga stvarali.
Riječ je o bogatoj kronici nastanka i razvoja prve elektrotehničke škole u gradu, o profesorima, učenicima i okolnostima koje su obilježile jedno važno poglavlje u povijesti obrazovanja u Dubrovniku. U knjizi Kovačević objedinjuje dokumente, svjedočanstva i arhivsku građu, te odaje priznanje svima koji su bili dio te priče – od entuzijasta koji su pokrenuli odjel do stručnjaka koji su stvorili temelje današnjeg elektrotehničkog obrazovanja.
Podatke za knjigu naslovljenu „Prva elektrotehnička škola u Dubrovniku 1961. – 1965.” gospar Kovačević prikupio je iz Državnog sekretarijata za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu u Zagrebu. U prvom se poglavlju najprije osvrće na povijest Pomorske škole, unutar koje je 1961. godine nastao elektro odjel.
– S prvom generacijom elektrotehničara jake struje od 1961. godine započelo je novo poglavlje školovanja učenika u Pomorskoj školi. S elektro odjelom osnovanim 1961., brodostrojarskim osnovanim 1956. godine i strojarskim osnovanim 1993. godine škola dobiva status Pomorsko–tehničke škole. Inicijativa koja je potekla iz pomorskih krugova na kraju se pretvorila u kredibilni elektro odsjek jake struje pri Pomorsko–tehničkoj školi, koja danas odgaja mnoge generacije mladih elektrotehničara koji se bave lijepom granom tehničke nauke – „nauke o elektricitetu“, bez koje danas svijet ne bi bio isti – ističe u knjizi koja će svjetlo dana ugledati iduće godine gospar Kovačević.
– Knjiga sadrži dvadesetak dokumenata koji govore o tome kako je nastala škola. Nije bilo lako ostvariti projekt koji je zamislila Općina Dubrovnik, kao osnivač naše škole. Škola je osnovana 1961. godine, a potvrdio je Državni sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu iz Zagreba. Dokumente o tome sam isto našao i stavio u knjigu. Zatim ima cijeli slijed događanja kako je nastala ta škola. Jedno je bila dobra volja Općine da podupire proizvodnju, a pogotovo elektroindustrijsku proizvodnju u Dubrovniku, a druge su bile mogućnosti jer je škola trebala naći elektroinženjere za stalne predavače i uspostaviti laboratorije za mjerenja i ispitivanja električnih strojeva, što je zahtijevalo velika materijalna ulaganja – rekao je gospar Dubravko Kovačević za DuList.
Prisjeća se i kako se škola u početku nije mogla priznati dok nije zadovoljila sve uvjete koje su tada imale Elektrotehničke škole u Zagrebu. Program je bio po njihovom uzoru.
– Ti uvjeti nisu bili kompletirani za vrijeme našeg školovanja. Škola je bila priznata tek dvije godine nakon što smo dobili diplome – rekao je gospar Dubravko Kovačević.
Dio knjige donosi i zanimljiva sjećanja, no nećemo vam previše otkrivati dok se knjiga „još uvijek kuha“. Tek ćemo spomenuti da u njoj možete pronaći i duhovitu priču o obružavanju nastave za Božić.
Gospar Dubravko posebno se osvrće na prvu generaciju učenika. Prve se godine školovanja upisalo 36 učenika, direktor škole bio je Petar Tomas, dipl. ing., a razrednik prof. Pero Matana. Zanimljivo je da je tijekom prve dvije godine čak trinaest učenika odustalo od školovanja.
Naslovnicu knjige krasi fotografija te prve generacije, na kojoj su: Jerko Nogić, Ivo Bulić, Ivo Skaramuca, dipl. ing. Drago Vuković, dipl. ing. Mirko Konta, dipl. ing. Zlatko Tecilazić, dipl. ing. Feliks Šaut, Pero Matana, Konstantin Babić, Tonći Vukasović, Ljubo Franičević, Niko Gluhan, Josip Lopin, Dubravko Kovačević, Kristo Laptalo, Želimir Kalaš, Pero Božanja, Ilija Knežević, Slobodan Vujanović, Iso Levi, Mirjan Šiljić, Amir Avdić, Ivica Vrtiprah, Mladen Kraljević, Ivo Bačić, Niko Jarak, Baldo Marić i Marinko Mikulandra.
U ovom zanimljivom povijesnom osvrtu moći će se pogledati i nastavni plan i program, svjedodžbe gospara Dubravka, kao i brojne fotografije koje je skupljao na obljetnicama mature. Ovi su se mladići sastajali svakih pet godina, a Kovačević je pažljivo arhivirao cijelu povijest njihovih susreta.
U posljednjem poglavlju svoje knjige donosi životopise svih 29 maturanata ove škole, kao i profesora koji su ih pratili kroz školovanje. Na čak 450 stranica čitatelji će moći otkriti i na kojim su projektima radili, a o znanju koje su stekli svjedoči i projekt koji je sam Kovačević napravio na kraju svoje karijere – projekt jake i slabe struje u zgradi Sveučilišta u Dubrovniku.
– To je bilo prije nego što sam pošao u mirovinu 2011. godine. Bio sam i nadzorni inženjer na Sveučilištu. Svi su pohvalili dobru instalaciju. Radio sam po najnovijim tehnologijama čitavu elektro tehničku opremu – prisjetio se gospar Kovačević.
Dodaje kako jedan dio projekta, nažalost, nije prihvaćen – onaj koji se odnosio na rasvjetu za predavaonice.
– Ta rasvjeta mora biti napravljena za računalnu tehniku. Mora biti indirektna da ekrani ne bi bliještili. Rasvjeta koju sam projektirao bila je upravljana prema suncu – ako je sunčani dan, svjetla bi se prigušila ili ugasila, a kad nema sunca, svjetla rade punim intenzitetom. Tako bi se štedjela energija – objašnjava Kovačević.
Priču o prvoj elektrotehničkoj školi u Dubrovniku završavamo velikim jubilejem koji njezini prvi maturanti obilježavaju upravo ovog petka – proslavom 60. godišnjice mature generacije 1961./1965.
Proslava će započeti školskim satom u 4e razredu, a nastavit će se objedom u Orsanu te misom za preminule profesore i kolege u crkvi sv. Mihajla.
