Nesreća

Anđela je u kasno poslijepodne kre­nula strminom od kuće prema dvori­štu pokupiti robu koja se tamo sušila. Sve je ovdje od pamtivijeka stvoreno, a poslije i izgrađeno da bude upravo suprotno od sitnih staračkih koraka, kratkih u dosegu i opreznih zbog bolnih koljena u dodiru sa zemljom.

Zapela je nogom i otkotrljala se na tlo pod prostrijelim lincunima slo­mljenog lijevog kuka. Ležala je tamo sat vremena mirna, u bolovima, kad je konačno stigla rodica ili sin, ne znam točno tko, i kad su me pozvali. Tako je na boku, okrenuta lijevim obrazom prema nebu, desnim zemlji kroz vrhove tek iznikle trave, a pogle­dom ne prema moru već šumi koja se mrači, posljednji put gledala otok. Još su je samo na kratko nakon operacije doveli do kuće u kojoj je dočekala sta­rost te nakon nekoliko sati definitivno odlučili da ona više ne može ostati ovdje i odveli je u dom na kopnu. Gledao sam ju s balatura nedje­ljom, kako se poput djeteta nemirna okreće na svojem mjestu, pogledom po brodu crkve, nikad koncentri­rana na ono što se ispred nje zapravo događa. Nije očekivala ogroman malj koji se od nekud pojavio, njegov uda­rac i zemlju kojoj si bliži nego ikada. Greškom su me pozvali iz ureda za udruge u Čakovcu radi likvidature imovine triatlonskog kluba (imena Međimurje; moji Zagorci me se odriču zbog prelaska na drugu stranu Drave, ali zemljopisne granice meni ne predstavljaju problem) kojem sam u prošlosti bio predsjednik dva man­data, a koji je sada prestao postojati. Izabran, ne zbog izuzetnih rezultata već s idejom da ću ja, najstariji među njima, nekako uspjeti dovući novce u klub. S vremenom je to postala nemo­guća misija. Vrijeme provedeno s tim ljudima, toliko različitim po profe­siji i životnom stilu, sličnih po duhu i usmjerenosti, spada u najljepše vri­jeme u mojem životu, koje se sada zatvara definitivno. Zovem prvog, a sada posljednjeg predsjednika, da održimo malu komemoraciju, barem u dvoje. On me svojim entuzijazmom i duhom koji bi motivirao i Anđelu da ustane i prohoda, uveo u trčanje koje je polagano postalo moja ovi­snost. Ako odete u Varaždin ili Zagreb, i spomenete ime Pavao Vlahek dobit ćete barem jednu četu trkača koju je direktno ili indirektno motivirao na sport. A sada ga zovem jer znam da mu moram nešto reći, zato jer ovaj put očito ja moram malo prodrmati njega. Udario ga je malj početkom godine, frontalno. Vraćao se autom s honorarnog posla, jer jedan, spe­cijalist fizikalne medicine, od kojeg dobiva plaću nije dovoljan za obitelj kad ti žena ostane bez posla, i kad ne provodiš život samo pred televizorom. Iz drugog smjera, niotkuda, izletjelo je pred njega neregistrirano vozilo s dva mlada Roma, od kojih nijedan nije imao vozačku dozvolu. Zamišljam cestu u Međimurju. Vidim dva pot­puno uništena automobila i ravnicu bez kraja sa svake strane. Vidim dva mrtva tamnoputa tijela. I vidim njega, kako izlazi iz ostatka svojeg automo­bila slomljene ruke, ali svejedno pozi­vom prilazi olupini, shvaća da je živ, a oni nisu i sjedne uz rub ceste. Vidim, ne znam. Rekli su mi da se promijenio od tada i da je, više nego ikad, odlu­čio da je vrijeme da ode. Nekuda. Bilo kuda, samo ne biti više ovdje, gdje ne vjeruje baš niti jednoj instituciji,
kaže mi, da konačno živi u uređenom sustavu. Ja mu izgovaram ono zbog čega ga zovem i što osjećam da mora čuti. Kažem mu: ‘Nemoj ići! Ovo je reakcija, nemaš jasnu sliku. Svakako nesreća ima namjeru da te upozori, ali odgovor koji si izvukao ne izgleda mi ispravan. Kuda god pobjegao sve ovo postoji i tamo. Nije nesreća eksklu­zivno nasjela na ovu zemlju, samo već jako dugo traje i zaboravili smo da je ikada bilo dobro, kao što smo izgu­bili vjeru da će ikada biti drugačije!’. Teško je to kad te malj udari. Batrgaš se kao muha ispod lopatice, još živ, kao i osjećaj malja koji te udario i za koji ne znaš hoće li i kada ponovno udariti pa samo tražiš načina kako da mu uzmakneš. On koji je uvijek vjero­vao u sposobnosti koje čovjek nosi u sebi, i koje je izvlačio na svjetlo dana iz samog sebe i iz drugih, odjednom se našao pred spoznajom da neke stvari nisu do nas. Da pripadaju u sferu gdje prebivaju neizvjesnost i slučaj. Sada traži mjesto gdje toga ne bi bilo ili bi ga barem bilo manje. Zove to ‘uređeno društvo’. Nema takvog. Samo privid, pod napetosti koja je dovedena do stupnja pucanja, da su stvari pod kontrolom. Već sam to negdje napisao, u onoj opserva­ciji Švicarske. Barem ovaj dio svijeta, pod izlikom profita, postao je mjesto gdje će svako malo samo ovlaš uda­raca kamena o kamen biti dovoljan da nastupi eksplozija. Nešto slično mu govorim, o tome da nikome nije lako, premda ne mogu biti siguran da možda zaista od njega život ne traži neku veliku promjenu koju se sprema učiniti. I to mu kažem. Da uvijek ima u meni podršku. Ali da pričeka malo. Zna on to. Ne žuri se nikuda, iako su ga već zvali iz neke bolnice u Austriji da dođe odmah raditi, prije ljeta jer drugačije oni neće moći poći na godiš­nji odmor. Ne sliči baš na dobru orga­nizaciju, na red. Ne može niti biti jer je stvar postavljena na krivim teme­ljima. Onima koji kaos i nesreću ne uzimaju u obzir ili misle da je mogu pokriti životnim osiguranjem.