Na Veliku scenu našeg teatra popela se Nera Stipičević ili novim umjetničkim imenom Freeda
Nera Imortale i dubrovačkoj kazališnoj publici pružila jedno specifično, emocijama nabijeno glazbeno–scensko iskustvo – koncertnu predstavu ‘Cvit samoće’. Ovu umjetnicu pamtimo kad je još kao curetak, prije točno dva desetljeća, zablistala u tada mega popularnom glazbenom show-u na Novoj Tv. Njezin vanserijski talent za pjevanje, ples, ali i scenski izričaj uopće, tada je prepoznat, ona se odlučila na studij glume i danas sve svoje strasti i afinitete spaja u jedno.
Koja je bila polazišna točka, impuls, motiv, ideja… za stvaranje ove koncertne predstave?
Osobno katarzično iskustvo koje sam prošla u umjetničkom i intimnom smislu. Predstava nije planirana unaprijed. Materijali za predstavu su nastajali u razdoblju od 2013. do 2021. godine uglavnom za vrijeme dvostruke internacionalne umjetničke rezidencije Recollets international u Parizu 2013. i 2018. godine. Moje suočavanje sa samom sobom provelo me kroz moj strah od samoće i drugačijosti pa sam se usudila pogledati u oči strahu od sviranja klavira od kojeg je zapravo sve i počelo. Tu mi se u glazbenom smislu pridružio francuski glazbenik Vadim Erudaçi, a Mia Melcher je moju poeziju i glazbu na najbolji mogući način po mom skromnom mišljenju, dramaturški i režijski stavila u kazališni okvir.
Po čemu ova predstava simbolizira prekretnicu u Vašem autorskom radu i kako i zašto ste se odlučili promijeniti svoje umjetničko ime u Freeda Nera Immortelle?
Za početak, po osviještenosti da sam nakon dugo vremena pronašla svoj umjetnički put, više nikog ne čekam da me pronađe, i ta spoznaja je za umjetnika oslobađajuća, osjećaj neovisnosti. Kao glumica sam bila osuđena na to, i o tome koliko puta sam se popela na scenu je ovisila moja svakodnevna sreća što nikako nije bilo obećavajuće. Cijelo putovanje je započelo multidisciplinarnim projektom FreeDA još 2015. godine uz kontinuiranu podršku suradnika koautorice i redateljice Melcher i koproducenta Petra Cvirna. Oni su od početka vjerovali u oslobađanje moje autentičnosti i bili mi potpora, bez njih se ne bi porodila Freeda Nera Immortelle. Moje novo ime nosi poruku koju želim poslati društvu, a svakodnevno njime i samu sebe podsjećam na ono što mi je bitno, kada izgubim jasnoću na svom putu. Moje novo ime govori da je samo u slobodi oslobođenje, a do nje dolazimo prolaskom kroz vlastite rane. Tada dolaze najveći blagoslovi, tada spoznajemo svoju Dušu, svoju besmrtnost, svoju Immortelle.
Nakon dugogodišnjeg umjetničkog istraživačkog procesa, introspekcije koja je u fokusu imala suočavanje s osobnim strahovima i otkrivanje vlastite autentičnosti, kako bi glasio Vaš odgovor na univerzalno pitanje koje si čovjek postavlja od kad je osvijestio svoje postojanje – kako do sreće?
Moje iskustvo me je naučilo da je autentičan život sreća. Svi putevi do sreće vode samo stazom samoće na putu ka autentičnosti. To je za mene jedini sigurni put. Tada ni jedna odluka nije pogrešna.
Ova predstava zapravo je vožnja publike zajedno s Vama na ‘roller coasteru’ intenzivnih senzacija i emocija. Koji je benefit za Vas, koji za gledatelje – suvozače?
Mnogi ljudi prođu ovaj život, a da ne shvate njegovu poantu. Za mene je ona postati ljubav, najviši oblik postojanja. Znam da to zvuči kao neki klišej, ali sve velike stvari su u svojoj esenciji jednostavne. Za sve loše okrivljujemo ego. Ego nam ne bi trebao biti neprijatelj, samo je razlika u njegovu poimanju. Imamo ga da nam služi, da nas drži uspravnima kad treba davati ljubav samom sebi, ali isto tako poniznima kada ju treba dijeliti drugima. Pitanje je kako doći do nje. Prvi odgovor bi bio kroz nas same, a na pitanje kako, rekla bih kroz svoje darove i strasti koje osjećamo kroz život. Naši darovi trebaju služiti prvenstveno nama
samima, da nas uveseljavaju dok ih koristimo, usavršavamo, a tada nas čine boljim i veselijim ljudima. Tada želja da ih dijelimo s drugima dolazi prirodno i ta radost se samo prelijeva na druge. Svatko ima drugi put, ali odredište je isto. Ja sam svoje pronašla.
Često ste nam u Gradu. Ljetne igre, Le Petit Festival… Kako ćutite Dubrovnik?
Nažalost, rekla bih ipak, pre rijetko. Ove godine sam imala toliku iskrenu želju doći u Dubrovnik i nastupati da su mi se od travnja do srpnja manifestirala čak tri dolaska. Bila sam u travnju za vikend u Stonu i došla u Dubrovnik na kavu na jedan dan. Sjetila sam se koliko mi nedostaju Igre, jer sam zadnji put bila 2016. godine kad smo radili Othella na Lovrjencu. S vašom glumicom i kolegicom Srđanom Šimunović sam posjetila Knežev dvor i Kazalište te pomislila ‘Jao, da mi je izvesti ovdje Cvit samoće!’ Izgleda da me Dubrovnik uistinu čuo (smijeh), jer nas je Paolo Tišljarić uvrstio u svibanjski program kazališta i evo Cvit je procvitao u Dubrovniku. A onda me u neko slično vrijeme život 20 godina nakon showa Story Super Nova opet spojio s Nenadom Hervatinom, i on me spojio s gospodinom, velikim umjetnikom Mariom Vinkom Prizmićem koji je moj sastav ‘Travershe’ i naš program francuske šansone uvrstio u svoj ovogodišnji, jubilarni, dvadeseti program Le Petit Festivala. Uistinu nam je čast nastupati na tom veličanstvenom mjestu, 6. srpnja! Dubrovnik je misto di se moja Duša, moja Immortelle osjeća kao Doma. Samo zovite me, i ja ću doći, eto tako ga ćutin.
Svi Vas pamtimo iz mega popularnog showa Story Super Nova koji Vas je lansirao među zvijezde. Bilo je to, sada već davne, 2003.godine. Nesumnjivo zanimljivo, intenzivno, sjajno iskustvo. Što vam je donijelo i postoji li nešto što Vam je eventualno i oduzelo? Da parafraziram – jeste li se na tom iskustvu uvjerili i sami u onu dobro znanu da slava preko noći naročito u mladim danima zna biti i veliki teret?
Apsolutno. Ne bih bila u koži današnjim dvadesetogodišnjacima, iskreno, ne znam kako bih plivala. Mislim da bih se utopila. I nama je onda bilo teško biti pod svjetlima reflektora, a to nije bilo 24 sata dnevno, za razliku od danas. Danas imaš pritisak i kad nisi javna osoba. Uspoređivanje se razvija od rođenja kao govor. Mene bi taj jezik ugušio. Vjerujem da sam s razlogom dobila zadatak da podsjećam ljude svojim radom i svojom travershom da je autentičnost u koje god vrijeme živjeli, survival kit današnjice.
Mladi ste, pronašli ste svoju autentičnost, prevazišli brojne strahove, tako da je za očekivati puno od Vas u stvaralačkom razdoblju koje je pred Vama. Otkrijte nam makar ponešto…
Hvala Vam na ovome ‘mladi ste’! (smijeh). Iskreno, i nisam baš više toliko, ali radim na tome da se pomlađujem svaki dan, prvenstveno iznutra. Pomaže mi samoća, i cijelim svojim bićem ću se truditi inspirirati okolinu na svjesno odabranu samoću koja vodi putem autentičnosti, putem sreće. To nipošto ne znači da je cilj ostati sam ili sama, upravo suprotno, cilj je postati najbolja verzija sebe da bismo pronašli svoju drugu inspirativnu polovicu. Tako postajemo zdravija bića, oslobođena rana, strahova, tereta i nepotrebne ljubomore. Mia i ja smo nakon projekata FreeDA i Cvit samoće, porodile i treću kazališnu priču DAR namijenjenu mladima od 12 do 18 godina. Tako želim doći do onih na kojima ostaje ovaj svijet i ohrabriti ih na put autentičnosti. A za nešto stariju publiku otkrit ću Vam da spreman jedan libar.
Foto: Privatna arhiva