Prije opisa i nastavka podsjećanja na napadna djelovanja Hrvatske vojske u sklopu akcije „Tigar“, kojom je konačno prekinuta agresorska blokada Grada, vratit ću se nakratko na najavljena i održana obilježavanja izlaska snaga Zapovjedništva obrane Dubrovnika iz samog grada 26. svibnja 1992. godine, te oslobađanja privremeno okupiranih područja od Osojnika, preko Brgata do Plata.
SVEČANO OBILJEŽAVANJE ZNAČAJNE OBLJETNICE
Toga dana bilo je dostojanstveno i svečano na Osojniku, u Rijeci i Župi dubrovačkoj. Polaganjem vijenaca na spomen obilježja, paljenjem svijeća i Svetim misama zadušnicama s tugom i ponosom odali smo počast i sjetili se svih poginulih za Domovinu i slobodu Hrvatske i njenog Juga. Istoga dana, kod mjesta Drenovac u blizini Stoca, blagoslovljen je spomen-križ podignut u čast i spomen na dvadesetu godišnjicu pogibije hrvatskih branitelja koji su stradali u Domovinskom ratu na širem području Stolova. Svečano je bilo i 28. svibnja, na Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske. Tako su u selu Trnova u Dubrovačkom primorju položeni vijenci kod spomen – obilježja osmorici hrvatskih branitelja koji su poginuli u teškim borbama za njegovo oslobađanje, vođenim na brdu Lisnik, a u večernjim satima Centar za arhivsku građu iz Domovinskog rata Dubrovnik i DNŽ, u dvorani samostana Sv. Klare, prikazao je još jedan iznimno vrijedan dokumentarni film „Smjena za Sustjepan“, autora Mladena Jurkovića.
Budući sam u Muzeju zaprimila i pozivnicu UHD 3. imotske bojne 4. brigade ZNG „Imotski sokolovi“, kojom nas pozivaju na proslavu 21. godišnjice osnutka postrojbe – 1. lipnja, koristim ovu prigodu da im od srca čestitam. Ujedno, zahvaljujući dosadašnjoj suradnji sa Zavičajnim klubom Imoćana u Dubrovniku i ostalim braniteljskim Udrugama Imotske krajine, mogu im i obećati kako njihove žrtve i herojstvo iskazano tijekom borbi na Južnom bojištu neće biti zaboravljeno. Sjećanje na njih, na zauzimanje Golubovog kamena i Vlaštice – neprijateljskih uporišta simbola stradanja i pobjede, istodobno je i prigoda za istaći zajedništvo hrvatskog naroda koje je došlo do izražaja tijekom Domovinskog rata. O tim danima rječito svjedoče spomen obilježja na dubrovačkom području na kojima su uklesana imena branitelja iz brojnih postrojbi Hrvatske vojske iz svih dijelova Hrvatske, koji su ovdje dali svoje živote za slobodu Domovine.
Ne mogu na ovom mjestu ne spomenuti i jednu gorku istinu o kojoj govori, i pored velikog uloženog truda organizatora obilježavanja dvadesete obljetnice oslobađanja južne Hrvatske, izostanak i nenazočnost na ovim događanjima većeg broja branitelja i građana. To je u prvom redu rezultat dugogodišnjeg neprimjerenog odnosa društva prema braniteljskoj populaciji i samom Domovinskom ratu. Podsjećam kako je upravo 1. lipanj i dan kada je u organizaciji Udruge ZNG svake godine svečano obilježavan Dan osnutka ZNG Dubrovnik kao prve postrojbe OSRH na ovom području, a te „davne“ 1991. godine kao 2. „dubrovačke“ bojne u sastavu 4. brigade ZNG. Budući je ova postrojba predstavljala jezgru iz koje su nastale 116. brigada ZNG Dubrovnik i 163. dubrovačka brigada HV, njen osnutak je jedno vrijeme obilježavan i kao Dan brigade. Već prošle godine, i pored važnosti ovog događaja, u prvi plan su izbili problemi oko financiranja koji će prema svemu sudeći i ovogodišnju proslavu dovesti u pitanje. Uz vjerovanje kako će u konačnici „dug“ društva prema dubrovačkim i hrvatskim braniteljima i građanima, radi naše bolje sadašnjosti i budućnosti, biti na primjeren način vraćen, iznova se posvećujemo vremenu početka napadne akcije Hrvatske vojske „Tigar“ koja je trajala od 1. do 15. srpnja 1992. godine.
„TIGAR“ – KONAČNA DEBLOKADA GRADA
Nakon pregrupiranja naših snaga na Južnom bojištu krajem lipnja 1992. godine i već spomenutog prvog djelovanja zrakoplova HV na ovom području u zoru 1. srpnja otpočinje akcija konačne deblokade Dubrovnika. Prva gardijska brigada kreće s polazne crte Zavala – Slano zauzimajući u teškim borbama sela Kutina, Nevada i Začula, te visove od Ovče do Timuna s kojih kontrolira Popovo polje i prilaze Trebinju. Druga gardijske brigada, čiji su dijelovi u međuvremenu došli na Južno bojište, krenula je s položaja u Župi dubrovačkoj, zajedno sa 163. brigadom u napad prema Vraštici i Ivanici, te Buavcu. Vod komandosa, pod zapovjedništvom Predraga Matanovića, imao je zadaću izbiti na Ivanicu s ciljem spajanja sa snagama 4. gardijske brigade u selu Uskoplje. Četvrta gardijska brigada, u ovoj akciji dobila je zadaću proboja s glavnim pravcem napada, preko sela Vukovići, Nenovići i Zaplanik prema Orahu, kao i nastavak napadnih djelovanja s ciljem zauzimanja brda Vlaštica. Prva bojna 4. brigade ZNG u jakim pješačkim i topničkim borbama, trpeći teške ljudske gubitke izvršava bližu zadaću i zauzima brdo Treskavac. Četvrta bojna i oklopno mehanizirana satnija pod zapovjedništvom Andrije Matijaša, ovladavaju selom Vukovići i nastavljaju prodor glavnim komunikacijama prema Zaplaniku i Uskoplju. Treća bojna „Imotski sokolovi“, iz Rožata kreću prema Velikoj gomili s glavnim ciljem zauzimanja zloglasnog neprijateljskog uporišta na Golubovom kamenu.
Prilog:
Dubac 26. lipnja 1992. godine, foto: Antun Masle, Arhiv Slobodne Dalmacije