Tehnologija trodimenzionalnog printanja predmeta za mnoge zvuči kao nešto što dolazi iz filmova znanstvene fantastike.
Za Ivanu Tepšić i Matiju Miloslavića iz obrta ‘Robot Hand Made’ ona je stvarnost i dio svakodnevice. Od predmeta poput grasta za cvijeće do delikatnih dijelova za uređaje poput dronova, u ovakvoj vrsti proizvodnje mogućnosti su skoro neograničene. Razgovarali smo s Ivanom i Matijom o neobičnom poslu kojim se bave, a koji će u skoroj budućnosti, biti normalan dio naših života. Oni su s nama podijelili kako je upustiti se u posao printanja.
-Cijela priča je počela vjerovali ili ne s dronom. Već neko vrijeme se bavim 3D animacijom i video igrama. Dizajnirao sam svog drona te sam pokušao naći tko mi može isprintati dijelove za njega. Kada sam vidio koliko koštaju usluge promislio sam pa bilo bi bolje da sam kupim printer. I od tada se taj isti printer nije ni gasio. Počelo je s dronom, a zatim smo shvatili da možemo puno svakodnevnih stvari isprintati i koristiti. Od grasta za cvijeće do štrika za robu. Što nam je bilo potrebno kod kuće snašli smo se. Nazvali smo naš tim Robot Hand Made, jer proizvodi su napravljeni od strane ‘robota’, a opet s druge strane radi se i o ručnom radu koji je svakog puta unikatan jer svaki od tih predmeta prvo je pažljivo dizajniran u 3D, što vjerujte mi, zahtjeva puno truda – podijelili su s nama Matija i Ivana. Ispričali su nam kako im je cijela ideja o tome da krenu u poslovne vode došla iz našeg Grada. Odnosno iz činjenice da su brojne suvenirnice pretrpane jeftinim kineskim suvenirima od loših nerazgradivih materijala.
-Promislili smo kako bi bilo odlično kada bi printali suvenire koji su od biorazgradive plastike i nisu svi isti, već je svaki unikatan. Jer kada već ti brojni kineski suveniri koštaju po nekoliko eura, mi smatramo da bi brojni vlasnici suvenirnica bez gubitka mogli zamijeniti taj ‘kič’ s unikatnom ponudom koju bi mogli više naplatiti, a ne bi je skupo nabavljali – poručio je Matija. Osim poslovnih ideja, nadaju se jednog dana otvoriti i reciklažno dvorište.
-Ljudi bi mogli donositi razvrstanu plastiku koji bi mi potom prenamijenili u filament. Od njega bi mogli printati brojne druge stvari, a plastiku ne bi bacali u okoliš. Naravno, naši sugrađani koji donesu materijale mogli bi u zamjenu od nas mogli dobiti isprintano nešto što im je potrebno. Veliki problem za ovu ideju stvara nam lokacija, jer cijeli proces ipak ne bismo mogli raditi kod kuće. Plastiku treba razvrstati, očistiti i usitniti kako bi napravili filament od nje. Ako taj proces nije dobar, kada krenemo printati objekti će pucati i neće biti dobri – ispričala nam je Ivana. Ideja o 3D printanju seže još u osamdesete godine prošlog stoljeća, a tek sada doživljava svoj ‘boom’. Matija i Ivana smatraju kako su vrlo blizu vremena kada će svatko moći imati jedan printer kod kuće. -Jedan prosječan kvalitetan printer košta oko 1000 eura, nije malo, ali takav model radi brzo i nečujno te lako može biti dio kućanstva. Osim svakodnevne upotrebe, svjedoci smo kako se 3D printing tehnologija može primijeniti svugdje. Od isprintanih sela u Italiji do medicinskih primjena koje spašavaju živote. To je budućnost i uskoro će biti posvuda – podijelila je s nama Ivana.
Život s robotima
Priznali su nam kako svakodnevnica s printerom u kući ipak nije skroz idealna, pogotovo ako je isti uvijek upaljen. Nije ni izostala anegdota sa susjedima.
-Imali smo zanimljivu anegdotu kada smo ga tek postavili. Htjeli smo imati stabilnu površinu pa smo postolje na kojem se nalazi pričvrstili na zid. Ono što smo saznali tek kada su nam susjedi kucali na vrata je da, iako ne toliko bučan printer proizvodi poprilično puno vibracija. Kako je pričvršćen za zid susjedima nije bilo jasno što po sve dane stvara taj zvuk. Kada smo ih upoznali sa situacijom i malo popravili postolje ipak su bili puni razumijevanja – sa smiješkom nam je ispričao Matija. Osvrnuli su se i na cijeli poslovni aspekt 3D printanja, koji, kako kažu, zahtijeva puno pripreme.
-Smatramo da je potrebno barem pet ili šest printera kako bi proizvodili dovoljno proizvoda. Jedan printer je isplatio drugi, a to nam je i bio cilj, jer s onim što sad proizvodimo uspjeli smo osigurati kvalitetnije i bolje materijale. Mnoge ljude odbija činjenica da se radi o plastici, ali bitno je naglasiti da se radi o bioplastici koja se proizvodi od šećerne trske i kukuruza. Što je održivi i ekološki prihvatljiv materijal. Također, printevi su kvalitetni, kada ih uzmete u ruku vidite da to nije ni krhko ni nekvalitetno – ističu Matija i Ivana.
Puno planova imaju za budućnost, od reciklažnog dvorišta do mobilne aplikacije preko koje bi mogli naručiti unikatne dizajnove, no tvrde kako ne treba žuriti već krenuti polako i sigurno. Materijal koji koriste uglavnom je bioplastika nastala od šećerne trske i kukuruza. Ista se razgrađuje u prirodi u periodu od šest mjeseci do godinu dana. No planiraju prijeći i na filamente od metala i drva. Jedan kilogram bioplastike košta otprilike 20 eura. Najveći predmet koji smo izradili je noćna lampa u obliku mjeseca. Na nju smo izrazito ponosni, iako se printala danima. Za takav jedan predmet potrošili smo preko 600 grama materijala. Što je predmet kojeg printamo veći i detaljniji, to samo printanje dulje traje – poručio je Matija.
Matija i Ivana ispričali su nam kako nije lako ni ući u novi posao. Birokracija ne olakšava stvar, ali kako kažu, upornost se isplati, a brojne opcije i poticaju su tu. Sve što je potrebno je, tvrde, biti uporan i ne odustajati.
-Otvaranje obrta bilo je i izazov za sebe. Dva mjeseca smo se borili s brojnom papirologijom. Od ovih potvrda do onih pa tako naprijed-nazad. No ne smijete se prepasti toga. Morate biti uporni, truditi se i istražiti koje sve opcije stoje pred vama. Imate poticaje od države, a možete dobiti i određene novce preko razvojnih agencija i EU. Znači, mogućnosti postoje samo morate imati ideju i gurati je. Nije lako s nečim započeti, a što se tiče novih tehnologija ako želite uspjeti morate uvijek ići u korak s njom. Za sve koji se žele početi baviti ovom tehnologijom, preporučujemo da ne trče pred rudo. Neka počnu s nekom jeftinijom i jednostavnijom opremom. Pogotovo ako misle od nje zarađivati. Treba napraviti dobru računicu koliko što košta, koliko se može napraviti, a na kraju dana je li to za vas uopće. Ova tehnologija je vrlo fleksibilna, ali to ne znači da je bez svojih rizika. Ako već krenete u biznis, budite hrabri. Obratite se Gradu, državi i brojnim udrugama i agencijama. Situacija nije beznadna i postoje načini kako možete dobiti pomoć, ali jedino ako se raspitate i informirate – zaključuju Ivana i Matija.