Književno-lingvistička večer pod nazivom “Dubrovačkim književnicima nije mjesto u u ediciji Deset vekova srpske književnosti” održana je večeras u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad.
Večer je organizirana povodom izdavanja knjige “Tko je bio Marin Držić” u izdanju Matice hrvatske iz Zagreba, autorice Viktorije Franić Tomić.
Upravo o srpskim presizanjima za Dubrovnikom, a i Držićem, govorili su uz autoricu, akademik Nenad Vekarić, profesor Mario Grčević inače član suradnik HAZU stručnjak za jezična pitanja, te kao voditelj večeri Slobodan Prosperov Novak.
-Jedna nas je knjiga okupila, ali i jedan od tematskih blokova velike knjige „Tko je bio Marin Držić“ od 1000 kartica. Radi se o neprolaznom filološkom prilogu koji će ostati dugo iza našeg vremena kao pokušaj da se kaže posljednja riječ o Držiću. Pred Vas stavljamo temu o srpskim historičarima književnosti i njihovim presizanjima prema književnosti Dubrovnika i prema gradu Duibrovnika kao topografskoj i više od toga vrijednosti. Ova knjiga govori s logičnog aspekta, ali i polemičnosti. Donosi historiografske tekstove o Držiću i analizira sva djela koja su mu posvećena, kao i njegovu dvojnu pripadnost – istaknuo je Slobodan Prosperov Novak prisjetivši se anegdote iz 90-ih godina kada je tijekom njegova predavanja u IUC-u bugarska studentica iz Njemačke tvrdila da je Gundulić dio srpske tradicije.
-Iz IUC-a otišli smo na groblje gdje su pokopani dubrovački branitelji i rekao sam studentima „Evo pitajte njih kad vam ja ne znam dati odgovor“. Nitko više nije ništa više pitao – naglasio je.
Autorica Viktorija Franić Tomić istaknula je kako je Dubrovnik kao kulturna i književna komuna inspirirao velike ljude od pera da pišu o njegovoj baštini i suvremenosti, povlačeći paralelu s Krležom.
-Složen je diskurs Krleže, hrvatskog klasika, no često se podvaja njegova biografija i nasilno fregmentira njegov književni opus, posebno u dnevno političke svrhe. Često se citiraju njegove rečenice o srpskom junaštvo, hrvatskoj štedionici da bi se riješila hrvatsko-srpska pitanja i problemi u ovoj regiji. Biografi često falsificiraju biografije. Kod Držića se dosta toga nije znalo, dok Krleža ima opus od 60-ak djela pa se izdvajaju djelovi vezani za njegovu biografiju koji odgovaraju nekoj ideologiji. Stoga kad govorim o Krleži mislim na Držića i Gundulića – naglasila je Franić Tomić dodavši kako Hrvati imaju skladan književni kanon u kojem vlada kontinuitet.
-Držić je nacionalni klasik s kojim se identificiramo.To je čovjek eruptivnoog karaktera osuđen na malu sredinu u kojoj je naišao na nerazumijevanje. Volimo ga i razumijevamo ga i htjeli bi da se kanonizira u nekim zapadnoeuropskim okvirima- istaknula je.
-Jovan Popov tvrdio je da su Dubrovčani do 1815. godine bili i osjećali se kao Srbi katolici. Kao potvrdu tome navodi da se u Dubrovniku pisalo ćirilicom. No to ne znači ništa jer se ćirilicom pisalo i u Moskvi. Popov spominje da se u dubrovačkoj kancelariji na latinskom i talijanskom upotrebljavala lingva serbiana. No takvih ima možda 10-ak, a srpski povjesničari proveli su desetljeća kopajući upravo po tome. No, s hrvatske strane nije bilo pokušaja odgovoriti na te navode. Ćirilica kao pismo na našim prostorima bila je raširena od Dubrovnika do Krka, u Slavoniji, Bosni i sve do 14,15 stoljeća nazivala se srpskim pismom, a kako je do toga došlo predmet je posebnog diskursa. U Dubrovniku se u 14,15 stoljeću ćirilicom nazivalo glagoljaško pismo. Kada Popov tvrdi da bi Dubrovnik trebalo uključivati u srpsku baštinu, ne uzima u obzir niz argumenata. Citirao bih dokument s kraja 18.stoljeća, prije stvaranja suvremenih nacija iz kojih se vidi na koji su način Srbi reagirali na pokušaj austrijske vlade da se u srpske pravoslavne škole uvede rječnik Joakima Stullija. O tome postoje zapisnici i objavljeni su od strane srpskih autora. Tako su tvrdili da bi taj rječnik prouzročio odnarođivanje i prekid srpske književne baštine.Biskup Petrović pak se izjašnjava da su Slavenosrbi svoj jezik kultivirali i da im se nameće hrvatski jezik. Ističe kako taj rječnik ne bi bio zgodan. Preporuča austrijskoj vladi da bi takvo djelo bilo zgodno za Hrvate i Dalmatince, dok slavenski narod, a pri tom misli na Srbe, poznaje samo ćirilicu. Zapravo radilo se o reformi srpskog književnog jezika koju je proveo Vuk Karadžić. Naime, Austrija je htjela za Srbe i Pravoslavce ukinuti ćirilicu, kako bi smanjili ruske utjecaje, i to putem Vuka Karadžića i tako ujediniti katolike i pravoslavce – naglasio je Mario Grčević.
– Mi znamo da je Držić naš, hrvatski pisac. Možemo li mi Srbe uvjeriti u to – mislim da ne možemo. Možda besmisleno raspravljamo. Općenito me u tim diskusijama o pripadnosti Dubrovnika smetala defanzivna politika, jer stalno idemo dokazivati kako su Dubrovnik i Držić naši. Srpski nacionalizam je različitog tipa od hrvatskog. Srpski nacionalizam je ekspanzionističkog tipa. Oni se moraju sami uvjeriti da im je Vuk podvalio i da trpe zbog svoje frustracije. Previše su razjapili usta i u grlu im je zapela kost. Hrvatski tip nacionalizma je uvjetno govorim separatističkog tipa, mi stvaramo zidove, plašimo se Srba, Slovenaca, Europe, no to nije dobro. Suštinsko pitanje je – zašto mi baštimo Držića, a ne Srbi? Kod Srba Držić je umjetno baštinjen,oni ga žele baštiniti ali ne mogu. Svi mi živimo Držića. Da li itko tamo živi Držića, ili tek samo intelektualna elita? Odgovor koji je nedavno stigao je njihova defanzivna pozicija – naglasio je akademik Nenad Vekarić.
Viktorija Franić Tomić naglasila je slijedeće
-Odgovor je došao jer je ova moja monografija prva nakon 90-te godine koja je afirmirala i visoko valorizirala srpske književne historičare Držića. Tiskan je zbornik Putevima kanonizacije kojeg je HAZU omogućila, gdje se prešućuje doprinos srpskih književnih povjesničara. Želim reći da se moja monografija odnosi pošteno prema srpskim kolegama, ali od njih tražim da Držića smatraju korpusom hrvatske književnosti. Proces kanonizacije hrvatskih pisaca započeli smo u prvim desetljećima 20.st., ako ne i prije. Većinu smo toga odradili, davno smo kanonizirali i uspostavili naš kanon. Žao mi je što naši srpski kolege sto godina nakon nas kanoniziraju svoju književnost. No mi ne možemo čekati. Ovdje sam da se ostavi trag da se mi nismo slagali s takvim tretiranjem hrvatske književnosti– dodala je.
-Kad je bila izvedena Hekuba, o Držićevom boravku u Veneciji, o prostitutkama u Noveli od Stanca ne bismo znali da nije bilo sprskih kolega. Kad je Josipović došao u Beograd i držao govor pored mjesta gdje je Radić ubijen, trebao je spomenuti Grad Dubrovnik, i presizanja za Dubrovnikom i Držićem. Morao je reći jer ove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo dubrovačke Hrvatske – napomenuo je Slobodan Prosperov Novak.
-Držića se pokušava promatrati kroz prizmu nacija iz 19. stoljeća. Da Držića pitamo tko je on bio, mislim da bi nam prvo odgovorio da je Dubrovčanin. Ne bi rekao ni da je Hrvat ni da je Srbin. Zato trebamo poći još dalje. Navesti načine na koji su se ti identiteti mijenjali. Išli su prvo na relaciji romansko, slavensko, ilirsko, pa se taj slavenski dijelio na etnički, plemenski i razvio se na Hrvate i Srbe, da bi se na kraju razvio neutralni tip identiteta koji je prevladao i koji je prednost dao ne plemenskom nego vjerskom. Na početku 20. stoljeća popisi stanovništva ne vode se po nacionalnom kriteriju već po vjerskom. Držič bi dakle prvo rekao da je Dubrovčanin. A kad bi ga pitali je li Srbin ili Hrvat rekao bi da je Hrvat – dodao je akademik Vekarić.