Ulicama moga Grada

Neka davna čeljad iz Zlatarske…

boris 115 01

U ove blagdanske dane, koji počinju sa Sv. Katom i traju slaveći svece i imendane sve do Božića i Nove, nekako zaključno s Tri kralja, vrijeme je okupljanja u điru Gradom. Dani su to kad se treba biti u Gradu. Ugodan je, okićen, glazba, pjesma i veselje na sve strane, još uz to i sunčan kao ovih dana, te je đir, uz obavezno javljanje znanoj čeljadi 'Adio Vam!', sve rjeđe 'Kenova?', sve češće 'Ćao!', istinski gust.

Tako nam se s jednomjesečnog odmora na Tajlandu vratio i neizostavni dio Đira i Grada naš Čejo! U ugodnom odmoru nisu ga omeli ni svi oni 'cunami', tajfunu i koje sve prirodne nepogode. Priča nam Čejo, inače ministar turizma Republike Porporela, a mi slušamo otvorenih očiju i s velikim ušima sve te njegove anegdote. Kaže kako ih je na Tajlandu iz Grada ove godine bilo još više, te zaključujemo kako bi narednih godina taj broj mogao biti i veći, a ono što se ljeti zaradi, tamo bi se moglo ostaviti. A kako bi se uštedjelo, Čejo se već vratio svom zanatu, ribanju. Iduće godine mogao bi s njim do Tajlanda i sam Knez Republike, Jozo Mafijozo, kome puk njegov ovih dana pokloni sliku njegova zaštitnika, Sv. Josipa, na kojoj ga drži čvrsto u naručju. Tako nam u ugodi, škercima i kazinima prolaze ovi blagdanski dani, malo u Prima, malo u Fontani, malo u Đirati. Našim okupljalištima, gdje dva pića koštaju kao jedno u nekim drugim kafićima. Uz piće i gledanje Straduna preko Du TV, u živo. Pa kad u điru sretneš Gloriju Šoletić, ne možeš je ni poljubit na miru, odmah te zovu na mobitel i zezaju gledajući uživo Stradun uz nekog od naših okupljališta, saloča od naših života.

Još jedno prisjećanje…

Te radi vlastita mira s Glorijom odeš na piće do još jednog našeg kafića – saloče, do Lućija i njegove Libertine, do Zlatarske. Ulazeći unutra,  između velikog kamenog zida Sponze i svih tih portuna s druge strane ove ulice, prisjetih se još nečeg! Starih dubrovačkih zlatara, njihove veze s Bosnom, priče u kojoj zastadoh oko one nevjerojatne priče o Gradu Dubrovniku usred nje, pa zaboravih još jedan tamošnji grad i te kako vezan za naš grad, Srebrenicu! I tamo, u tom gradu simbolu bosanskog ratnog užasa, u srednjem vijeku stari Dubrovčani su imali svoj rudnik. Samim tim, neki su tamo i živjeli, kako zapisuje veliki gospar Cvito Fisković u svom dijelu 'Dubrovački zlatari od 13. do 17. stoljeća'. Istražujući arhive, on je zapisao kako su krajem 15. stoljeća dubrovački rudnik u Srebrenici vodili predstavnici Republike, meštri od zlata i srebra   Vlahuša Obradović i Petko Pripković. Osvajanjem Srebrenice, Osmanlije do temelja i zauvijek ruše tamošnji franjevački samostan, inače najstariji u Bosni i po kojem se tamošnja franjevačka provincija i danas zove Bosna Srebrena, zatvaraju rudnik, a Dubrovčani bježe natrag, u Grad. Malo tragova katoličanstva ostalo je u tom gradu, tek malo katoličko groblje s kapelicom, a među žrtvama tamošnjeg srpskog pokolja 1995. bilo je i nekoliko Hrvata, zadnjih nakon toliko stoljeća u Srebrenici.  Inače, jedna napomena vezana za datume i godišnjice, gospar Cvito Fisković rođen je u Orebiću na Badnjak, 24. prosinca 1908.    
         
Pantovčak u Gradu…

Vratimo se u Zlatarsku. Neki će u šali ovu ulicu nazvati i 'Pantovčak u Gradu'! Pomalo i opravdano, naime u noj su stanove ili kuće kupili neki znani likovi suvremenih hrvatskih političkih zbivanja: na primjer Radomir Čačić godinama tu ima kuću do koje rijetko, skoro pa nikad ne navraća. Ima ih još, nekoliko, znanih i manje znanih. Svrate ljeti, na koji dan, ostale dane u godini persijane su im zatvorene. Kao i po cijelom Gradu, gdje su kupljene kuće ili stanovi. Uz piće i malo priče vraćamo se u sjećanja, u neke davne godine, kad su persijane u Zlatarskoj bile i zimi širom otvorene. Prvu ulaz s lijeva, tu je živio veliki glumac, neponovljivi Skup i gospar Lukša iz Kafetarije, Izet Hajdarhodžić, tu mu je sad sin Igor. Do njega ulaz bila je brijačka radnja, a zadnji ulaz ove prve zgrade u Zlatarskoj nekad je bio atelje. Zlatarsku na pola već ovdje u prvom dijelu presijeca mala ulica, koja je spaja s Kovačkom ulicom i koja zadnjih godina njoj i pripada, bar po onom jednom kućnom broju. Nekad su tu malu ulicu spajalicu čeljad zvala Menčetića ulica, kasnije i Uska. Gore, na pjanu ove zgrade živjela je Zagorka Zage Matijević s obitelji. Dalje, nakon te male ulice spajalice, u zgradi do u prvom ulazu bio je znani Foto Clasik, a naredna četiri ulaza bile su nekad radione, ljudi su tu držali svašta nešto i pomalo se bavili svim i svačim. Onda je Lući sa svojim ocem, znanim marangunom, učinio svoju 'Libertinu', a ona tri naredna ulaza, do Prijekog, Lazar Običan je kupio od obitelji Jelavić. Eto nas na Prijekom, pored crkve Sv. Nikole. Tu završava prvi dio Zlatarske, onaj u kojem su bile butige, dakle nekad davno radnje zlatara.

…i veliki likovi Zlatarske

Gornji dio i nekad davno bili su ponajviše stanovi. Uz skale, prvi ulaz s lijeva živio je Vlaho Regjo, ulaz iznad znani Apa Čampara, pa ulaz dalje uz skale još znaniji lik Grada Karlo Sakić poznatiji pod umjetničkim imenom Saki. I pri vrhu su sve znani likovi Grada, Pero Kanajet, pa Ivica Smilović znani Letlampa i legendarni DJ iz Tezeja, iznad bubnjar Ivica Žalig Žaki, te na vrhu, kraju Zlatarske s lijeva obitelj Đivanović. S desne strane, od Prijekog uz skale nekim redom sjećanja živjela je obitelj Sršen, pa obitelji Alborgetti i Štula, pa… Tu je sad Miše Martinović, od kad je preselio iz Božidarevićeve, a na vrhu ove strane Zlatarske obitelj je Vierda, valjda zadnja u ovoj ulici koju znamo po zlatarskom obrtu. Eto, toliko na prvu iz brzinskih sjećanja. Možda smo nekog zaboravili, ali ima tu još priča i novih sjećanja. Puno je tu velikih i znanih likova Grada, od kojih neki zaslužuju svoju priču u narednom điru ulicama. E da, za kraj ovog đira; na današnji dan, 18. prosinca davne 1910. osnovano je Hrvatsko novinarsko društvo! Od tad do danas najkraće; 'od cicera do twitera' rekao bi stari dobri Luko Brailo! A gdje je danas naše novinarstvo, teško je pitanje. Odgovor bi bio ljut, kratak i žestok. Vrlo šporak! Bolje ga i ne spominjat.      

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro