U ove blagdanske dane, koji počinju sa Sv. Katom i traju slaveći svece i imendane sve do Božića i Nove, nekako zaključno s Tri kralja, vrijeme je okupljanja u điru Gradom. Dani su to kad se treba biti u Gradu. Ugodan je, okićen, glazba, pjesma i veselje na sve strane, još uz to i sunčan kao ovih dana, te je đir, uz obavezno javljanje znanoj čeljadi 'Adio Vam!', sve rjeđe 'Kenova?', sve češće 'Ćao!', istinski gust.
Tako nam se s jednomjesečnog odmora na Tajlandu vratio i neizostavni dio Đira i Grada naš Čejo! U ugodnom odmoru nisu ga omeli ni svi oni 'cunami', tajfunu i koje sve prirodne nepogode. Priča nam Čejo, inače ministar turizma Republike Porporela, a mi slušamo otvorenih očiju i s velikim ušima sve te njegove anegdote. Kaže kako ih je na Tajlandu iz Grada ove godine bilo još više, te zaključujemo kako bi narednih godina taj broj mogao biti i veći, a ono što se ljeti zaradi, tamo bi se moglo ostaviti. A kako bi se uštedjelo, Čejo se već vratio svom zanatu, ribanju. Iduće godine mogao bi s njim do Tajlanda i sam Knez Republike, Jozo Mafijozo, kome puk njegov ovih dana pokloni sliku njegova zaštitnika, Sv. Josipa, na kojoj ga drži čvrsto u naručju. Tako nam u ugodi, škercima i kazinima prolaze ovi blagdanski dani, malo u Prima, malo u Fontani, malo u Đirati. Našim okupljalištima, gdje dva pića koštaju kao jedno u nekim drugim kafićima. Uz piće i gledanje Straduna preko Du TV, u živo. Pa kad u điru sretneš Gloriju Šoletić, ne možeš je ni poljubit na miru, odmah te zovu na mobitel i zezaju gledajući uživo Stradun uz nekog od naših okupljališta, saloča od naših života.
Još jedno prisjećanje…
Te radi vlastita mira s Glorijom odeš na piće do još jednog našeg kafića – saloče, do Lućija i njegove Libertine, do Zlatarske. Ulazeći unutra, između velikog kamenog zida Sponze i svih tih portuna s druge strane ove ulice, prisjetih se još nečeg! Starih dubrovačkih zlatara, njihove veze s Bosnom, priče u kojoj zastadoh oko one nevjerojatne priče o Gradu Dubrovniku usred nje, pa zaboravih još jedan tamošnji grad i te kako vezan za naš grad, Srebrenicu! I tamo, u tom gradu simbolu bosanskog ratnog užasa, u srednjem vijeku stari Dubrovčani su imali svoj rudnik. Samim tim, neki su tamo i živjeli, kako zapisuje veliki gospar Cvito Fisković u svom dijelu 'Dubrovački zlatari od 13. do 17. stoljeća'. Istražujući arhive, on je zapisao kako su krajem 15. stoljeća dubrovački rudnik u Srebrenici vodili predstavnici Republike, meštri od zlata i srebra Vlahuša Obradović i Petko Pripković. Osvajanjem Srebrenice, Osmanlije do temelja i zauvijek ruše tamošnji franjevački samostan, inače najstariji u Bosni i po kojem se tamošnja franjevačka provincija i danas zove Bosna Srebrena, zatvaraju rudnik, a Dubrovčani bježe natrag, u Grad. Malo tragova katoličanstva ostalo je u tom gradu, tek malo katoličko groblje s kapelicom, a među žrtvama tamošnjeg srpskog pokolja 1995. bilo je i nekoliko Hrvata, zadnjih nakon toliko stoljeća u Srebrenici. Inače, jedna napomena vezana za datume i godišnjice, gospar Cvito Fisković rođen je u Orebiću na Badnjak, 24. prosinca 1908.
Pantovčak u Gradu…
Vratimo se u Zlatarsku. Neki će u šali ovu ulicu nazvati i 'Pantovčak u Gradu'! Pomalo i opravdano, naime u noj su stanove ili kuće kupili neki znani likovi suvremenih hrvatskih političkih zbivanja: na primjer Radomir Čačić godinama tu ima kuću do koje rijetko, skoro pa nikad ne navraća. Ima ih još, nekoliko, znanih i manje znanih. Svrate ljeti, na koji dan, ostale dane u godini persijane su im zatvorene. Kao i po cijelom Gradu, gdje su kupljene kuće ili stanovi. Uz piće i malo priče vraćamo se u sjećanja, u neke davne godine, kad su persijane u Zlatarskoj bile i zimi širom otvorene. Prvu ulaz s lijeva, tu je živio veliki glumac, neponovljivi Skup i gospar Lukša iz Kafetarije, Izet Hajdarhodžić, tu mu je sad sin Igor. Do njega ulaz bila je brijačka radnja, a zadnji ulaz ove prve zgrade u Zlatarskoj nekad je bio atelje. Zlatarsku na pola već ovdje u prvom dijelu presijeca mala ulica, koja je spaja s Kovačkom ulicom i koja zadnjih godina njoj i pripada, bar po onom jednom kućnom broju. Nekad su tu malu ulicu spajalicu čeljad zvala Menčetića ulica, kasnije i Uska. Gore, na pjanu ove zgrade živjela je Zagorka Zage Matijević s obitelji. Dalje, nakon te male ulice spajalice, u zgradi do u prvom ulazu bio je znani Foto Clasik, a naredna četiri ulaza bile su nekad radione, ljudi su tu držali svašta nešto i pomalo se bavili svim i svačim. Onda je Lući sa svojim ocem, znanim marangunom, učinio svoju 'Libertinu', a ona tri naredna ulaza, do Prijekog, Lazar Običan je kupio od obitelji Jelavić. Eto nas na Prijekom, pored crkve Sv. Nikole. Tu završava prvi dio Zlatarske, onaj u kojem su bile butige, dakle nekad davno radnje zlatara.
…i veliki likovi Zlatarske
Gornji dio i nekad davno bili su ponajviše stanovi. Uz skale, prvi ulaz s lijeva živio je Vlaho Regjo, ulaz iznad znani Apa Čampara, pa ulaz dalje uz skale još znaniji lik Grada Karlo Sakić poznatiji pod umjetničkim imenom Saki. I pri vrhu su sve znani likovi Grada, Pero Kanajet, pa Ivica Smilović znani Letlampa i legendarni DJ iz Tezeja, iznad bubnjar Ivica Žalig Žaki, te na vrhu, kraju Zlatarske s lijeva obitelj Đivanović. S desne strane, od Prijekog uz skale nekim redom sjećanja živjela je obitelj Sršen, pa obitelji Alborgetti i Štula, pa… Tu je sad Miše Martinović, od kad je preselio iz Božidarevićeve, a na vrhu ove strane Zlatarske obitelj je Vierda, valjda zadnja u ovoj ulici koju znamo po zlatarskom obrtu. Eto, toliko na prvu iz brzinskih sjećanja. Možda smo nekog zaboravili, ali ima tu još priča i novih sjećanja. Puno je tu velikih i znanih likova Grada, od kojih neki zaslužuju svoju priču u narednom điru ulicama. E da, za kraj ovog đira; na današnji dan, 18. prosinca davne 1910. osnovano je Hrvatsko novinarsko društvo! Od tad do danas najkraće; 'od cicera do twitera' rekao bi stari dobri Luko Brailo! A gdje je danas naše novinarstvo, teško je pitanje. Odgovor bi bio ljut, kratak i žestok. Vrlo šporak! Bolje ga i ne spominjat.