Kažu da možeš biti mlad toliko koliko se mladim osjećaš, da godine ništa ne znače tako dugo dok ti o njima ne vodiš računa. Kad pokušam osvijestiti svoje postojanje i pozicionirati ga u nekom vremenu, osjetiti godine, a da pritom ne odvrtim brzinski proteklo iskustvo ili se pogledam u ogledalo, zaista se u ovom sadašnjem trenutku ne mogu sastaviti s godinama koje nosim. Razlog tome mogao bi biti u činjenici da vrijeme zapravo nije ravna crta već spirala, ma što god fizičari mislili o ovoj mojoj umotvorini. Možda samo svjedočanstvo starenja drugog, djece koja postaju odrasli ljudi, odlasci i oproštaji od bližnjih, neprilagođenost vremenu u kojem živiš i osjećaj iščašenosti iz stvarnosti može dodati talog koji se zove starenje. Kako se s vremenom talog povećava, kao da se ulijeva tekućina koja će konzervirati tijelo, duši ne preostaje nego da se oklopa izbavi. Zato valjda i postoji generacijski jaz. Ilustrira to duhovita uzrečica varaždinskog profesora filozofije upućena njegovim gimnazijalcima: ‘Zamijenili ste spiritus sa špiritom, duh s duhanom!’. Vozio me tako na poslovni sastanak s aerodroma u Zagrebu na ministarstvo taksist, kasnije saznao srednjih 50-tih, koji me doslovno uvukao u svoj automobil kad sam na mobitelu pokušavao pokrenuti aplikaciju za onaj jeftiniji. ‘Neću Vam ništa više zaračunati od njih!’ – uvjeravao me. Kako sam ušao nije prestajao govoriti svu tu dosta dugu vožnju. Svega se dotakao. Krize, migracija, teškog položaja taksista, taj čovjek rodom iz Bosne koji je jedno dulje vrijeme radio kao građevinski radnik i taksist negdje u inozemstvu.
Sada se vratio zbog svoje mlade obitelji. Kako sam sjedio naprijed u vozilu nisam mogao ne primijetiti dobrano razderane traperice, po modnom tipu, ne tipu oskudice. Čak ni meni mlađem, prirođeno ekstravagantnom, ovakve nikad ne bi bile dozvoljene. Moguće su one bile razlog što mu nisam mogao na prvu nikako dob procijeniti. Ostavio me na Ksaveru i tutnuo podsjetnicu s brojem telefona da ga nazovem kad ću se vraćati na aerodrom. Do tog momenta već me zvao imenom što mi uopće nije bilo mrsko. Bez obzira na brbljavost i gotovo nametljivost, meni izrazito iritantne osobine, kod njega me nisu smetale jer bio je to odraz onog balkanskog mentaliteta, dobrodušnog i ne vulgarnog, srcu mi priraslog, da nisam dvojio kako ću upravo njega pozvati da me vozi natrag. Odmah se javio kad sam ga pozvao nakon sastanka: ‘Sinke, evo me za pet minuta po tebe!’. Ukrcao sam se u njegov taksi u vrijeme najveće zagrebačke gužve pa je povratna vožnja trajala dulje. Iskoristio je moje prisustvo koje izvlači iz drugih sve što možda nisu niti željeli ispričati, da me upozna sa svojom obitelj. Izvukao je mobitel iz pretinca automobila i pokazao mi sliku prelijepe žene i troje male djece jedno drugom do uha. ‘Ona je profesorica hrvatskog jezika u školi’, kaže mi. Jasno je bilo da je znatno mlađa od njega (meni izgleda petnaestak godina, on priznao deset), koja je (po njegovim riječima), njega zavela, prepoznala ljubav svog života u tom zapravo meni simpatičnom čovjeku, no neprispodobivom njoj ako postoje principi ljubavne spojivosti na svijetu. Da možda nisam potpuno krivo procijenio došlo je brzo na vidjelo. Rekao je: ‘Ali ona nije časna žena!’. Ukočio sam se na sjedalu i prestao disati očekujući da će sad krenuti za moje uši ipak neprihvatljiva priča o mogućim koketiranjima sa strane, zavođenjima drugih muškaraca pa i preljubima, kako moj na literaturu naviknuti um prepoznaje izraz ‘časno’ (kako bi to i ona prepoznala da može čuti ovaj razgovor). Bio sam sretan što se aerodrom skoro nazire, jer prosipanje intime u ovom malom prostoru značilo bi da smo prešli iz komforne zone brbljarija u zonu ispovjedne tajne.
Objašnjava mi: ‘Kad ujutro idem na posao ona spava, a ja moram nahraniti svoje dijete prije škole. Ona bi po cijeli dan mogla tipkati po mobitelu i ne skuhati ručak. Ništa joj ne bi smetalo da zove dostavu hrane kući svaki dan, a ja koji sam dugo vremena prije nje sam živio u Njemačkoj nisam kuhao samo za sebe, već i za sve radnike koji su živjeli u susjedstvu. U mojem ormaru svaki dan bila je čista košulja. Sedam sam ih imao i svaku večer prao onu od tog dana. Ona moje ne pegla. U njezinom ormaru je sve nabacano, ja sam taj koji slažem njezine stvari. Ponekad mi dođe da ju udarim kad ju gledam tako beskorisnu…!’. Tu ga zaustavljam, smijući se od sveg srca njegovom monologu o muškarcu koji zbog reda u obitelji čini stvari koje su njemu neprihvatljive, da ugodi mlađoj ženi, puno duljem od ovih nekoliko rečenica koje su ostale u sjećanju, prvenstveno olakšan činjenicom da se radi o drugom tipu ‘nečasnosti’, koja nema veze s tjelesnosti, već samo različitosti pogleda na svijet koji je u ovom konkretnom slučaju nepremostiva razlika u dobi, a onda tek u karakteru. Nije on nasilnik. Ne doimlje se tako, i ne vjerujem da će stradati od njega. Njegove mladenačke hlače samo su potvrda koliko joj se želi približiti, a i ne bih se smijao tako iskreno njegovim riječima da sam prepoznao riječi zlostavljača. Ne znam zašto je imao potrebu izgovoriti to svoje nezadovoljstvo kad je već tako ponosno pokazivao sliku svoje obitelji? Je li zato da bi si dodao još malo na važnosti i pokazao se boljim, kako sam sebi mora opravdavati sreću tog nebeskog dara u godinama kad je pomalo izgubio nadu da će nekoga sresti? Smijao sam se tome dugo i nakon što smo se razišli. Na kraju sam mu samo poželio da bude zahvalan na tome što ima. Vjerojatno u trenucima kad ne slaže njezine stvari zna da zapravo to i jest.