Uvjerena sam da ovim svijetom hoda jako malo osoba koje barem jednom nisu dale ili nekome uputila savjet da u nekoj teškoj situaciji „zatvori bolno poglavlje“ i nastavi dalje. Jedna od varijacija je i ona: „To je samo jedno poglavlje, nije cijela knjiga.“ Osobno ih nikome nisam izrekla jer svaki onaj put kad sam ih i sama čula, pomisao mi je bila ista: „Ovo je totalna glupost.“
Istina, poglavlja nisu isto kao što je cjelovito djelo i zaokružena priča. Poglavlja ne garantiraju da je nastavak koji dolazi bolji, mirniji ili smisleniji. Poglavlja samo garantiraju da je život kotač koji se nastavlja vrtjeti dalje, neovisno jesmo li izgubili njegov ritam ili ga pak nekako pratimo. Ali zašto nitko ne priča o tome koliko je taj kotač lakše pratiti kad smo prije toga shvatili i razumjeli značenje onog lošeg poglavlja koje se odigralo netom prije, a ne samo prelistali dalje tješeći se kako uvijek možemo nastaviti naprijed, tražiti bolje i jednostavno, ne osvrtati se?! Zašto nitko ne priča o tome da je život zamišljen na način da dok ne shvatimo ta loša značenja, teška poglavlja će se ponavljati, opet i opet, možda mijenjajući mjesto radnje i likove, ali temelj će im biti isti. Razlog je vrlo jednostavan; išli smo dalje, vapili za novim početcima, a ignorirali krajeve koje nismo ni shvaćali ni razumjeli, samo eto, ponekad i na silu zatvarali smo ta poglavlja. Lekcije? Njih ni na vidiku.
I upravo tu kreće zamka koju sami sebi postavljamo, a onda i dobronamjerno nudimo drugima: lažna ideja da je snaga u „krenuti dalje“, hrabrost u „zatvoriti vrata bez objašnjenja“, a mudrost u „ne gledati unatrag“. Istina je, možda (uvijek nudim samo svoja mišljenja), obrnuta; snaga je u suočavanju, hrabrost u ostajanju još malo dok ne razumiješ, a mudrost u tome da znaš kako nema dalje dok ne shvatiš gdje si stao.
Nije svaka rana za šivanje. Neke traže da ih pogledaš, očistiš i jednostavno, proživiš. Traže da sjedneš s njima, ali bez one žurbe svakodnevnice i točno tempiranog vremena. Da ih ne tretiraš kao prijetnju, već kao prijatelja koji ti ima nešto poručiti. I to je ono što većina nas ne želi i možda nesvjesno izbjegava, ostati dovoljno dugo u nelagodi dok ne shvatimo što nam ona želi prenijeti.
Zato se dogodi da godinama mijenjamo adrese, poslove, prijatelje i ljubavne partnere. Uz to, stalno mijenjamo i sebe, a adrese na koje nakon toga stižemo, skoro pa uvijek budu slične. Zašto? Jer nismo završili. Samo smo preskočili i prelistali dalje, tražeći neka nova, svjetlija i zanimljivija poglavlja. Ako pričamo o ženama, mijenjale smo frizure, stilove odijevanja i tražile nove hobije. Ne kažem da je to loše, dapače. Ali ako je to jedini posao kojeg napravimo za sebe nakon neke teške situacije, jednostavno nije dovoljno.
Počela sam razmišljati da kraj nije samo točka, već ogledalo, nas samih te svega onoga što je ostalo za nama. A vjerujte mi, nitko u tom ogledalu ne bi trebao vidjeti bjegunca, jer kao takvi opet ćemo se pronaći u istim zapletima i jednako tragičnim raspletima radnje. I zbog svega ovoga nikad dragim osobama ne dajem savjete da određeno poglavlje hladno zatvore. Radije bih da ga prouče i osjete, a onda kad točno budu znali što se završilo, tek tad nastave dalje listati po knjizi. I to ne zato jer moraju, već jer je tek tad priča stvarno ispričana.
