Bura i dalje vlada našim danima. Pustila bi nas tek malo za ogrijat se oko podne na ugodnom suncu, očistivši sve oko sebe, „kao žena“ kako se kaže u narodu, ostavljajući iza sebe čist zrak i ljepotu neba bez oblaka.
Narod zna reći kako se buru nikad ne smije opsovati. Stari izraz za buru ponudio nam je još Marin Držić nazvavši je buruška ili baraška. U ovim danima oko nas, manje – više, bura vlada našim tijelima, ali i dušama, stigne očistiti i nju, pa – rekli bi stari – čak i razum nam zna provjetriti. Svakako, iza bure sve nam postaje kristalno jasno. Ipak, čini se kako nam u našoj svakodnevici i nije baš sve – kristalno jasno. Unatoč osvježavajućoj buri. Te će malo tko povjerovati kako će ova bura, koja iza sebe ostavlja čistoću i ljepotu, očistiti sav naš politički, a i svaki drugi jal.
Dundo Pero i Kata
Od bure i hladnoće, prije podnevno đira Stradunom, po dobrom običaju sklanjamo se u našu betulu „Fonatnu“. Tamo se naša draga Meri priprema za skori karnevo, Mišo Baričević joj je učinio neku dobru masku, pa je probava između stolova. E, da, najvažnije – nakon godišta i godišta, ošišao se naš Željko Lale. Za ne vjerovat! Dokaz toj njegovoj odluci neka bude i ova fotka. A svoju sliku, kao najavu toplijih dana nazvanu „Ljetna kiša“ sa ombrelama po Stradunu za izložbu „na jedan dan“ je donio veliki gospar i veliki slikar Grada Lukša Peko. Prigodno otvaranje izložbe po običaju uveličao je i naš Dundo Pero, svojim obraćanjem okupljenima i prigodnim riječima o tome što mu se događa ovih dana. Dakle, to jutro reče Dundo Pero; Draga moja Kata, oprosti mi što nijesam došo kako sam obećo, ali smele su me ove promjene na Placi, koju smo mi prije zvali Stradun, a sada, ako tako rečem, reći će mi da nijesam fetivi Dubrovčanin. Pitaš se, koje promjene? Naturalo! Sve se promijenilo otka su digli one drvene betule, što su hi zvali „adventske“! Oštrigeta!! Da „adventske…?? Ma, insoma, ja se bio naviko na njih – pa sam se po njima orjento đe idem i kako ću se vratiti doma. Sad sam ko izgubljen. Nego, nadam se da će se one opet dogodine vratit, pa sam već arajdan. Nego, dok mi je na pameti, da te unaprijed avizam – što se može dogodit – pa… ako imaš potrebu poć do Gruža – pođi što prije – jer se nigda ne zna što se može dogodit. Evo o čemu se trata. U zadnje vrijeme sve se više spominje riječ MOST – most ovo, most ono… i,i… da ne duljim, uhitio me strah da će naš Knez (kako je u svemu prvi) brzo doći na ideju da počne naplaćivati mostarinu – za poć preko mosta od Pila, oli od Ploča. Zato, moja Kata, ako imaš ić u Gruž, pođi što prije. Inače sam od zdravlja bolje, nego mi je jedino žo što se neću moć uključit u akcioni od ministarstva za pomladak – radi mojih nesretnijeh velikijeh godišta. A za tebe – nijesam baš sikur…!“ E tu je njegova Kata naglo prekinula čitanje, zgužvala mu kartu i pred svima rekla: Ajme divljana!! Osto je vazda isti šporkačun!“ A onda smo otvorili izložbu sa Lukšinom slikom.
Paljetci iz Nalješkovićeve
Ovih dana do „Fontane“ je navratio i naš znani sugrađanin, pjesnik i zaljubljenik u Grad do kojeg sve rjeđe navraća, gospar Luko Paljetak. Svi mu se javljaju, pitaju za zdravlje, jer nije mala prigoda kad do naše betule navrati jedan znani pjesnik i akademik. Ma bio je on tu krajem prošle godine sa svojom slikom, na jedan dan, ali tog jutra je navratio onako po gustu za popit kavu sa čeljadi od Grada. Pa smo pričali o Gradu, o tome kako sve više sliči na neku palanku, a ne na naš Grad, i još o puno toga, a onda nas je kroz priču i sjećanja odveo u svoju Nalješkovićevu ulicu, gdje se rodio i godine djetinjstva i mladosti proživio. Malo je znana ta priča o Lukovoj obitelji i životu mu u dječačkim danima, a započinje u malom konavoskom mjestu Poljice, otkuda su Paljetci, pa i njegov otac Niko. Za boljim životom put je Nika Paljetka kao mladića prije Drugog svjetskog rata odveo do Sarajeva, gdje je radio u Hotelu Europa kao meštar. Izučio je zanat drvodjelca – maranguna. Malo iza, za njim iz Konavala je do Sarajeva krenula i tadašnja djevojka mu Marija Škvičalo, rekavši roditeljima kako ide u posjetu svoj tetki, a zapravo je pobjegla za svojim Nikom. Vjenčali su se u sarajevskoj Katedrali, ali osjetilo se kako nadolazi veliki rat, te njih dvoje sele u Igalo, bliže svojim Konavlima. Tu ostaju na kratko, te se 1941. sele u Grad, u Nalješkovićevu ulicu, na broj 14., u malu kuću u kojoj su već živjele tri obitelji. Na vrhu je živjela obitelj vlasnika kuće Palinića s Pelješca, u srednjem dijelu kuće živjela je obitelj Frane Tomića iz Čare na Korčuli, mladi Paljetci su živjeli u prizemlju. Luko se rodio 19. kolovoza 1943. godine u bolnici na Pilama, a da je život njegovih roditelja krenuo nekim drugim smjerom, moglo se dogoditi da se rodi i u Sarajevu ili u Igalu! Na radost našega Grada i svih nas, Lukovi roditelji su se vratili doma prije njegova rođenja.
Lukovi puti
I tako, dok sjedimo oko Luka u „Fontani“, nakon hladna jutra, sunce počne pomalo grijati, te će naš Luko jednu pametnu iz naroda; „Ne sudi dana prije večeri!“ Mogla bi ta biti onako „klimatska“, ali svakako i osvrt na ova zbivanja oko nas. Ma se vraćamo našoj priči…Prvo čega će se sjetit gospar Luko iz tih dana djetinjstva je prelijepa slika portreta tete Kate Jozović iz Stravče, koja se nalazila u jednom kantunu prizemlja te kuće u Nalješkovićevoj gdje su živjeli. Luko je tu i na Prijekom proveo svoje djetinjstvo, sjeća se raznih igara, svojih prijatelja iz tih dana; Iva Rudenjaka, Tomislava Šuljka, posebno svoga oca i njegovih ruku, kojima je kao marangun činio od drva lijepe stvari. U Gradu Luko završava osnovnu školu, učiteljsku i tadašnju višu pedagošku, nakon čega odlazi u Zadar, gdje diplomira hrvatski i engleski jezik i književnost, uključuje se u tamošnja razna događanja, radi kao asistent na tamošnjem Filozofskom fakultetu, kao redatelj i dramaturg u Kazalištu lutaka u Zadru, te kao urednik časopisa „Zadarska revija“. Sve to do 1978., kada se sa svojom suprugom Anuškom vraća u svoj rodni Grad, u svoju Nalješkovićevu, u mali stan u potkrovlju rodne kuće, u skromnih četrnaest kvadrata, gdje ostaju do 1982., kada se sele na Goricu, gdje od tada žive. Ali, mnoga sjećanja vežu a i nakon svih godina za njegovu staru ulicu i Prijeko na kojem je proveo tolike godine.