Nikad nisam mislio da ću doživjeti dan bez stresa. Nikomu se nigdje ne žuri – započinje naš razgovor Pero Kojan, vlasnik Kojan Korala u Konavlima. Trenutno, govori za DuList, na imanju radi troje zaposlenika, a četvrti je na čekanju. Kriza koronavirusa nije ih smela pa su već sad spremni za sezonu. Dan im otpočinje kao svaki drugi bilo zimi ili ljeti – od 8 ujutro do 8 sati navečer brinu se o sedam konja. To podrazumijeva njihovo hranjenje, čišćenje te izvođenje u šetnju. Također, imaju i motoriziranu mehanizaciju koju je potrebno održavati. Vrijeme ne gube pa u iščekivanju povratka u normalu pronalaze nove zadatke koje bi inače obavljali u listopadu.
Ova sezona je definitivno propala
– U nadi je spas. Bitno je da ne stanemo. Pri tom mislim na nas male poduzetnike. Ne smijemo klonuti duhom. Ova sezona je definitivno propala. Uvijek govorim kako oni koji žive i rade u turizmu u Makarskoj imaju kraću sezonu pa su im manji troškovi, a time i očekivanja. Mi smo ušli u investiciju u ovoj godini u nadi da će biti jedna od najboljih pa nam se sve izjalovilo. No, mi smo prisutni već 20 godina pa u našem poslovanju uvijek razmišljamo – što ako? Tako bi svatko svoju tvrtku trebao pripremiti. Naći ćemo načina kako platiti ratu kredita, pokušat ćemo zadržati tim koji smo stvorili i tako možemo neko vrijeme – objašnjava Kojan. Nakon laganih uvodnih riječi, ubrzo smo prešli na izazove koje muče svakog hrvatskog stanovnika – oporavak. Srećom, odnosno pomnim planiranjem, na raspolaganju, kaže Pero Kojan
imaju određeni ‘cash flow’ kako ne bi ulazili u velike dugove. Inače, postavljanje na noge potrajalo bi znatno dulje. Naime, kako tvrdi, u Kojan Koralu već u početku sezone imat će gubitke, barem što se tiče travnja i svibnja. Oni će iznositi 200 tisuća kuna. U tom razdoblju većinom rade s domaćim posjetiteljima i grupama raznih agencija, a ove godine će oni sigurno izostati. Unatoč špekulacijama, vjeruje, oni nam neće spasiti turizam.
Moramo biti sretni ako zaradimo barem za plaće
– Hrvatska je, nažalost, ovisna o stranom kapitalu. S njegovim nedolaskom Hrvati neće imati dovoljno novaca da mogu sebi priuštiti onoliko koliko inače. Ne zaboravimo i da nas ima četiri milijuna. Moramo biti sretni ako zaradimo barem za plaće. Već sad treba početi razmišljati o sljedećoj sezoni kako bi preduhitrili probleme – poručuje. No, nedostatak gostiju nije jedino s čim će se suočiti. Hranu, doduše, skladište godišnje, a za starije konje ona im uredno dolazi iz Njemačke. Sad je taj proces, priča Kojan, nešto dulji. Također, sijeno kose u Konavlima na mnogo tuđih parcela koje su im ljudi ustupili da ih čiste i održavaju. Ono ne košta, ali mehanizacija da. — Kako bi odradili košenje sijena i baliranje, moramo kupiti naftu te mreže. Dodatni trošak je registracija i tehnički pregled novih motora. No, nama je jedina mogućnost ići hrabro naprijed pa što Bog da – tumači. Upitali smo ga kako je zadovoljan s Vladinim mjerama za očuvanje gospodarstva. Prema njegovom mišljenju to je najmanje što su vladajući mogli uraditi s obzirom da su rad, među ostalim, malih poduzetnika zabranili. Ako ne želimo da nam se uruši privreda, komentira, nedostajat će nam ih još.
Birokratski sustav guta novac
– Trebamo što prije izaći iz ove situacije, no ne žuriti se, nego to temeljito odraditi. Država ne bi smjela naknadno reagirati i tek sad otkupljivati viškove. Po meni bi morala poticati proizvodnju da smo, i kad se nešto dogodi, mi pokriveni. Uostalom, neće nas moć’ još dugo financirati ako mi ne financiramo nju. Ako se ne plaća porez na dodatnu vrijednost, kako će nam pomagati. Javni sektor je prevelik i iscjepkani smo nepotrebnim gradovima, općinama i županijama. Taj sustav guta novac, a ne daje ništa. Smatram da ljudi koji bi i izgubili posao u njemu, ne bi ostali gladni – iznosi Pero Kojan. Naime, zaposlili bi se na mjesta za koja mi uvozimo radnu snagu. Na taj način, odlučan je, bi nam i društvo bilo zdravije. Privatni sektor, mišljenja je Kojan, ne može stvarati novac kojim se kupuje prividni socijalni mir. Treba ulagati dalje jer bez toga nema napretka. Korak naprijed svakako bi bilo konačno brendiranje Konavala kao agroturističke regije o čemu se, tumači, svih ovih godina mnogo pričalo, a malo toga napravilo. U početku, priznaje, tim smjerom se kretalo. Ubrzo se, kaže, skrenulo s puta te situaciju dodatno otežava plasiranje u javnost pogrešne slike o Konavlima kao agroturističkom, a sadržaj je, kaže, ‘trul i nije iskren’. Prema njemu prevladali su osobni interesi, a to je drugo zlo nakon COVID-19.
Priča o agroturizmu ne drži vodu
– Takvo nešto imaju Baranja i Istra, mi ne. Konavle se nikad nisu dovoljno turistički pozicionirale. One se naslanjaju na ponudu Dubrovnika jer je tako lakše. Ovdje nitko nije došao samo zbog nas. Priča o agroturizmu ne drži vodu. Imamo mali broj ljudi koji se time profesionalno bave. Kad bi bili takva destinacija to znači da bi netko unutar OPG-a prodavao preko 60 posto svojih proizvoda. Istina je da većina ljudi po hranu otiđe u Lidla ili Konzuma. Nemamo ozbiljne proizvođače kao što je bilo prije. Danas se 95 posto ljudi bavi turizmom, niti pet posto poljoprivredom, a odnos bi trebao biti podjednak. Dakle, to uglavnom nisu pravi agroturizmi. Oni bi trebali biti jedna obiteljska priča gdje 20–30 posjetitelja poslužuju otac, majka i djeca, a ne da se zapošljavaju ljudi koji će umjesto njih raditi u seoskim domaćinstvima. Inače su to konobe i restorani, a to nije ono što nama u Konavlima treba, turizam mora biti personaliziran – komentira. Na tome bi udruženim snagama trebali poraditi nadležno ministarstvo te lokalno stanovništvo za kojeg nam govori kako se za sada dobro nosi sa smjernicama Nacionalnog stožera civilne zaštite. ‘U Konavlima su ljudi disciplinirani’, tvrdi Pero Kojan. Drži se zadanih pravila – ne grupiraju se, smanjili su se društveni kontakti i drže se socijalne distance.
Ipak, nema straha od gladi
– Konavle su velike i nisu puno naseljene. I da su svi u šetnji ne bi se sreli. Puno stanovnika se sad bavi svojim baštinama jer imaju više vremena. Možda iz toga nešto dobro proizađe. Međutim, smatram ako kriza bude kratko trajala, opet ćemo zaboraviti što je najvažnije u svakom gospodarstvu, a to je proizvodnja, pogotovo hrane. Mi godinama govorimo o tome, a nismo ništa poduzeli. Doduše, mi doma imamo dosta voća i povrća, butige rade. Nema straha od gladi. Ne smije se stvarati panika. Treba pomagati onima koji imaju manje, no ovdje su svi dobrostojeći – objašnjava. Naglašava kako mjesta očajavanju nema. ‘Bitno je širiti pozitivnu energiju, bodriti jedni druge, vjerovati ljudima koji nas vode’, poručuje naš sugovornik. Njemu ovo vrijeme olakšava boravak u prirodi, ali na prvom mjestu obitelj – supruga Petra i kćerkica Teodora. Nju je već od malih nogu podučio ophođenju s konjima pa s njegovim neputom Karlom svakodnevno vodi brigu o četverogodišnjem konjiću Mukiju, daru dobrog prijatelja Lukše Jakobušića. Doma je za doručak, objed i večeru, a obveza s kojima krati izolaciju, ističe, poduzetnicima nikad ne nedostaje. ‘Imam zabave i u kancelariji oko papira i organizacije posla. Bitno je da ne stanemo’, ponavlja Pero Kojan.