Kako sam i obećala vraćam se na temu zaštite osoba s duševnim smetnjama. Naime, iščitavajući komentare ispod članaka i po društvenim mrežama zgražam se količinom tuposti i zlobe, a kaže se da nema gore kombinacije. Samo na moju predzadnju kolumnu u kojoj sam pojasnila kako se duševno oboljelu osobu ne može prisilno hospitalizirati, osim u zakonom određenim slučajevima, sasuli su vrli dežurni komentatori svega. A sigurna sam da je njih preko 90 posto pročitalo samo uvod, jer tek naknadno sam objasnila da privola bolesnika nije potrebna ako stručnjaci procijene da je opasan po sebe i/ili okolinu. ‘Sve bi ja to na Goli otok!’, ‘Ma kakav pristanak, trpaj u ludaru i kraj priče?!’ – samo su eto dva primjera. Malo je reći strašno. I svi ovi komentatori ovakve brutalne stavove i izjave pravdaju činjenicom da su neki duševni bolesnici izvršili ubojstvo. Točno, ali i mnoge ‘normalne’ osobe počine ubojstvo pa što ćemo onda svi iza rešetaka?!
Manjkavosti sustava
Da, duševna bolest može potaknuti razna devijantna ponašanja koja u konačnici mogu doći u formi ubojstva ili, ipak znatno češće, samoubojstva. I da, neizmjerno je važno da struka dobro radi svoj posao, odnosno gore spomenutu procjenu adekvatno izvrši. Međutim, kod nas struka nije u mogućnosti taj posao raditi adekvatno iz objektivnih razloga, primarno jer nema dovoljno psihijatara u odnosu na broj onih kojima je potrebna njihova pomoć. Na taj način tim se ljudima krši jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na zdravlje.
Nadalje, upozoravaju nas već godinama iz europskih institucija koje se bave ljudskim pravima, ali i naša pučka pravobraniteljica, uvjeti na psihijatrijskim odjelima i ustanovama za liječenje duševnih bolesnika nisu primjereni. Općenito sustav brige o mentalnom zdravlju građana nije dobar. Ne djeluje se ni blizu dovoljno preventivno. Prošli broj imali ste priliku pročitati razgovor sa psihijatricom koja je iznijela zastrašujuću činjenicu da smo pred epidemijom poremećaja ličnosti, čak među djecom.
Zabrana diskriminacije
I ptice na granama pjevaju više kako je diskriminacija po bilo kojoj osnovi zabranjena. Ustavom, brojnim ratificiranim konvencijama, zakonima. To se naravno odnosi i na diskriminaciju temeljem zdravstvenog stanja, pa tako i duševnog oboljenja. Čitav javni diskurs većinom se vodi u krivom smjeru posljedica čega je diskriminacija, odnosno stigmatizacija osoba s duševnim oboljenjima. I ne samo to! U takvoj ‘klimi’ šalje se jako loša i potencijalno vrlo opasna poruka svima: Ako budete osjetili neke psihičke/duševne
smetnje, radije šutite da vas ne bi ‘razapeli’! Umjesto da se potencira prevencija mi se kao da smo u srednjem vijeku ‘hranimo’ pričama o odmazdi. E sad bi mi netko mogao spočitati: E lako ti je tako pričati/pisati kad nije nitko tvoj u pitanju! A što da si ne daj Bože u koži osobe kojoj je netko blizak stradao od ruke duševnog bolesnika? U ljudskoj je prirodi kada osjeti gubitak i povredu, a negoli tako velikih razmjera, posezati za odmazdom. Ali upravo zato se još u davnoj prošlosti odustalo od prakse da primjerice ubojicama presuđuje obitelj žrtve. Mi smo, ili bi barem trebali biti, jer tako se deklariramo, jedno demokratsko društvo. A demokracija ne trpi diskriminaciju. Demokracija se ne može razvijati u uvjetima gdje se za propuste i greške sustava tvrdoglavo inzistira na odgovornosti onih koji ni po zakonu, a ni po
prirodi stvari ne mogu biti odgovorni. Primjerice osoba koja nije adekvatno liječena od teške duševne bolesti je u stanju potpunog, laički rečeno, rastrojstva, počinila ubojstvo. Ta osoba po našem Kaznenom zakonu nije ubrojiva stoga nije ni kriva, te se njoj ne može ni suditi po Kaznenom zakonu i Zakonu o kaznenom postupku. U odnosu na tu osobu se provodi postupak temeljem Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. A individualna odgovornost se u takvim slučajevima može tražiti kod nadležnih tijela. Od liječnika koji su pogrešno procijenili da je osoba sigurna za okolinu, preko obitelji koja nije davala potpune informacije stručnjacima, policije koja možda nije na poziv adekvatno postupila te agresivnog duševnog bolesnika otpratila na sud, a sud na bolničko psihijatrijsko liječenje.
Temeljna prava
Ovdje ću nabrojati temeljna prava koja Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama jamči: pravo na zaštitu i unapređivanje svoga zdravlja, pravo osobe smještene u psihijatrijsku ustanovu na jednake uvjete i standarde liječenja kao i osobe smještene u druge zdravstvene ustanove, pravo na zaštitu dostojanstva kao i zaštitu od svih oblika iskorištavanja, zlostavljanja te nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Također, radna terapija osobe s duševnim smetnjama mora biti dobrovoljna i određena programom liječenja i ne smije
obuhvaćati radne zadatke zdravstvenog osoblja. Psihijatrijska dijagnoza mora se temeljiti na važećim međunarodno priznatim klasifikacijama mentalnih poremećaja. Neprilagođenost društvenim normama ne smije sama po sebi biti razlogom za postavljanje psihijatrijske dijagnoze. Psihijatrijska dijagnoza ne smije se temeljiti samo na saznanjima iz prijašnjega medicinskog postupka.
Nadalje, medicinski postupak mora se primjenjivati u najboljem interesu osobe s duševnim smetnjama i na način koji u najmanjoj mjeri ograničava njezina prava. Dobrovoljnom prihvaćanju suradnje u medicinskom postupku kao i uvažavanju želja i potreba osobe s duševnim smetnjama mora se dati prednost pred prisilnim mjerama.
Djeca
U primjeni medicinskog postupka prema djeci s duševnim smetnjama uvažit će se njihovo mišljenje sukladno dobi i zrelosti. Kada je dijete s duševnim smetnjama potrebno liječiti u psihijatrijskoj ustanovi smjestit će se i liječiti odvojeno od punoljetnih osoba. O zdravstvenom stanju osobe s duševnim smetnjama i medicinskim postupcima koji se prema njoj primjenjuju mora se redovito voditi potpuna i precizna medicinska dokumentacija.
Osobu s duševnim smetnjama može se podvrgnuti medicinskom postupku samo uz njezin pisani pristanak koji može opozvati u bilo kojem trenutku. Prije davanja pristanka mora se utvrditi sposobnost osobe s duševnim smetnjama za davanje pristanka. Lišenje poslovne sposobnosti ne znači nesposobnost za davanje pristanka pa se, prije primjene medicinskog postupka, sposobnost za davanje pristanka mora utvrđivati i kod osobe lišene poslovne sposobnosti.
Utvrđivanje sposobnosti za davanje pristanka i traženje pristanka nije obvezno u osobito hitnim slučajevima ozbiljne i izravne ugroženosti života ili zdravlja osobe s duševnim smetnjama. Medicinski postupak bez pristanka može se primjenjivati samo dok traje ta ugroženost. Iznimno od navedenog osobu s duševnim smetnjama može se bez njezina pristanka podvrgnuti medicinskom postupku samo pod uvjetima i po postupku propisanom ovim zakonom.
Svako prisilno zadržavanje u psihijatrijskoj ustanovi podliježe sudskom nadzoru prema postupku propisanom Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Postupci po njegovim odredbama su hitni.