Nakon sporta, glazba

Jednom i ne tako davno potpisao sam tekst zapravo prepisavši sjajan i poučan sve vremenski vic, kakvi već pravi vicevi znaju bit, nazvan „Zeko je rek'o“. Vic je to o “šutnji“ i o malom zeki koji se tek opijen rakijom, ohrabri za reć' sve što mu je na umu. Mali zeko bijeli, kao onaj sa Straduna, kao i ljudi, tek kad popije – progovori.

Kao i vicevi, tako i izreke znanih znaju bit poučne, pa evo jedne davne, ali i za naše doba. Seneka: „Nijedno ropstvo nije sramotnije od dobrovoljnog! Mi živimo u tom vremenu, uz skandaloznu šutnju većine!“ Istina, treba znat što i kad reć', jer nekima je šutnja spas, pa ima i ona Linconova; „Bolje je šutjeti i biti smatran glupanom, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju!“
 

Ipak, u ova naša vremena svi zajedno šutimo i previše! Pritisnuti raznim „modernim ropstvima“; kreditima, raznim nametima, prijetnjama povećanjem kamata, živimo u trpljenju. U vremenima divljeg bezdušnog kapitalizma, živimo pod pritiskom bankarskih sustava koji brinu samo o svom kapitalu, svom novcu. I u strahu od nekog novog virusa kojim nam prijeti moćni farmaceutski lobi. A mi, šutljiva većina sve to i dalje mirno trpimo u svojim domovima gledajući TV reklame upravo tih banaka koje nam nude lažnu budućnost i život zauvijek vezan uz dugove njima. Jer bez njih se ne može. U ova vremena koja nam upravo oni određuju. Nema nam druge, već na ulice! Kao što to već shvatiše mnogi okolo nas.
 
I ZEKO SE SKRIO
 
A na ovim našim ulicama Grada nema nikoga. I onaj bijeli zeko se skrio. Nakon nešto južine, bura opet šeta Stradunom. Tek, „rebate Maro i Baro dubrovačke ure…“
Kome? Širokom do placete Domino, pa uz skale do Šapra, za privest priču kraju. Velika obitelj Grada, mogli bi u dugo o svakom od njih. Evo, Đuro Market se spominje gospara Paulina Lina Šapra, profesijom pravnika, ali u Gradu i šire upamćena kao sjajnog glumca; „Kad su radili probe „Na taraci“ veliki režiser Gavella stalno bi dizao glas na glumce, osim na Lina, jer kad bi on probavo ulogu Gospara Lukše, tad bi svi zamučali! I slušali kako to treba zvučat“. Inače, Lino Šapro je bio veliki prijatelj Iva Vojnovića. U ovom điru ipak i još uvijek je glavni lik Linov mlađi brat Zdenko. Jer, to je priča bez kraja.

Nakon moždanog udara i rehabilitacije, Zdenko se ostavlja prava, te završava za profesura od muzike. I vraća se u Grad. Nakon sporta, kojeg prekida zbog bolesti, počinje njegov život glazbenika. Uključuje se u mnoga događanja; Orkestar, Igre, Muzičku školu… a njegove kćeri iz arhive vade tekst, veliki razgovor s njim u „Slobodnoj Dalmaciji“ s datumom 4. prosinca 1963. g., povodom „60 godišnjice života i 30 godina umjetničkog rada“ kako piše u podnaslovu. U tom tekstu, kojeg potpisuje znani Ivan Bošković, piše kako je on „pisac niza orkestralnih dijela izvedenih u zemlji i inozemstvu; Češka, Njemačka…, te jedini skladatelj koji u Dubrovniku živi i djeluje!“ Uz ostalo, gospar Zdenko tu kaže „Glavni izvor mog rada bila je i ostala hrvatska pučka glazba!“ Te zaključuje; „Skladatelj s ozbiljnim namjerama u Dubrovniku nema baš ružičastu perspektivu, jer mu stvaranje nije potpomognuto, nego naprotiv, i ometano od nepozvanih!“
 
ZA MALO DOBRE PJESME
 
Veći dio svog radnog vijeka proveo je kao nastavnik glazbenog u osnovnoj školi u Gradu i na Pločama koja se tad zvala „Miše Simoni“. Generacije klinaca Grada, među njima hvala Bogu za to i moja, pamte ga posebno po njegovom štapu kojim je mahao dok bi nam dirigirao, ponajviše onu „Moj očka ima konjčka dva, oba su…“ koju je iz nekih njemu znanih razloga jako volio. I tjerao bi nas na probe „Malog raspjevanog“ koje je vodio njegov kolega, također nastavnik muzike Majo Karužić. A tim štapom bi nam zaprijetio kad bi u neke ure zaigrali na placeti. Ipak smo ga voljeli, jer samo on nam je davao dobre ocijene za malo dobre pjesme. Iz te škole otišao je u mirovinu 7. ožujka 1976. godine, kad je moja generacija; Kera, Doka, Rudela, Nikić, Caput, Balić i ostali završavala sedmi razred. Mi smo mu bili zadnji…
 
 
P.S. Kad shvatiš što je tren u životu i kako se brzo dogodi i nestane, bude kasno. Kao i ona „Kad steknem iskustvo, više mi ne treba!“ E, tako bi i meni u trenu ne pažnje. I umalo bez prsta ostadoh. A moglo je i gore. Spasi mi ga i vrati gdje mu je mjesto dr Igor Hozić. I med. sestra Stela. Hvala im od srca na velikom trudu! Kao i dr Marku Margaritoniju i sestrama Leticiji i Stanki na daljnjoj brizi. Baš su draga i dobra čeljad.
 
 
POTPISI POD FOTOGRAFIJE:
Malo se tražite i ovdje, gospar Zdenko Šapro i učenici 5 e razreda OŠ Miše Simoni, 1959. godine!
Ili se možda pronađete ovdje, izlet na Bosanku 30. svibnja 1965. godine, gospar Zdenko sa svojim učenicima
Oproštaj s kolegama, nastavnicima OŠ Miše Simoni, 7. ožujka 1976. godine