Ponijela su je svjetla reflektora i razdragana publika. Gromoglasan aplauz bio je neodoljiv, a k tome čulo se i pokoje „bravo“ iz publike. Zašto ne iskoristiti prigodu? Zašto se ne poistovjetiti s baletnim ansamblom koji je tjednima pripremao predstavu i dao sve od sebe da emociju prenese na publiku. Odlučila je: naša se Predsjednica ukazala među izvođačima nasred scene HNK, a u rukama držala buket namijenjen baletanima, s osmjehom od uha do uha. Očito nije razumjela da je pogriješila, pa ona je, za Boga miloga, Predsjednica!? Poslije se pravdala da ju je na scenu povukao za ruku ravnatelj baleta. Valjda ju je ravnatelj baleta, pored sveg osiguranja prisutnog u kazalištu vukao kroz hodnike HNK sve dok ju nije dovukao na scenu…
Nevjerojatno je da ni nakon dvije godine mandata neki ljudi nikako da shvate da svaki njihov potez, svaki njihov poklon, svaka izgovorena riječ predstavlja poruku. Vjerojatno je to nezasluženo, pače bezrazložno, ali činjenica jest: sve se što Predsjednica izgovori u eter ili napravi u javnosti pomno se analizira i iščitava. Tako je bez obzira tko obnaša dužnost predsjednika RH.
Trenutnoj Predsjednici preostalo je taman dovoljno vremena da razmotri sve svoje nedovoljno promišljene poteze, sve podjele sličica vrtićancima, dvojbene poklon paketiće, naslikavanje pred ogradama, proglašavanje svojih putovanja državnim tajnama i pentranje po raznim pozornicama i shvati da smo ju izabrali radi nečeg drugog. Nismo ju birali da se naslikava pred kamerama nego da nas u zemlji i svijetu barem pokuša prikazati boljima nego što jesmo. Ako ju savjetnici ne znaju savjetovati neka čim prije angažira druge.
Niti jedan izabrani državni dužnosnik nas nema pravo prikazivati nas lošijima, nepromišljenijima ili pozornosti gladnima, jer mi to nismo. Sve i da jesmo, neka se prave.
NAKNADNA PAMET Zoran Pucarić: Svjetla reflektora
