‘Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi’ – nakon dugotrajne šutnje objavio je Ivica Todorić.
Nije spomenuo nagomilane dugove, probijene sve nerazumne rokove plaćanja, prekobrojne mjenice, dugogodišnju lošu likvidnost hrvatskog gospodarstva kojoj je najviše doprinosio, uništene dobavljače. Nakon svega, hvala ti Ivice, nisi trebao… Priča s Agrokorom kuha već dulje vrijeme. Simbol je to naše privatizacije, našeg ulaska u svijet kapitalizma. Nije Todorić ništa drugačiji od većine zapadnih kapitalista. Ni njih nemojte pitati za prvi milijun. Jedina razlika je da su ih oni stekli pred par stotina godina, a Ivica je svoj prvi milijun stjecao pred našim očima, uz aktivnu potporu politike, dok smo mi okretali glavu u stranu. Nekima je tako odgovaralo, drugi se nisu htjeli nekome zamjeriti. Sve više se povlači paralela između Todorića i Luke Rajića, no ovaj drugi bio je na manjem vrtuljku i što je puno važnije, na vrijeme sišao s njega.
Katastrofalni su bili pokušaji da se javnost, koja inače negativno percipira Todoriće, senzibilizira fotografijama estradnih zvijezda s radnicama u Konzumu i navodnom brigom za njihovu egzistenciju. Te iste estradne zvijezde bahatile su se s Todorićima dok je prosječna plaća radnica bila upola manja od prosječne plaće kod izravne konkurencije. Srećom, tko god da je došao na tu ideju, nakon lošeg prijema od ideje je odustao. Jednako loše su navodne izjave poput ‘Što je medijima? Zašto nas tako napadaju? Evo, i država se urotila protiv nas, što žele?’ ili ‘Mogao bih ostati bez svega, kuće, posla, postoji mogućnost da ću iz svega izaći kao podstanar.’ Odličnike iz Cibonina tornja nije brinulo hoće li poslovni partneri ostati bez svega, zašto bi se javnost postavila drugačije?
Zoran Pucarić