Jedan bard lokalnog novinarstva, nezadovoljan mojim komentarom o tragikomičnosti lokalne politike, diskretno mi je ukazao da moje kolumne odišu subjektivnošću.
Piše: Zoran Pucarić
Slažem se s njegovom tvrdnjom – moje kolumne odista jesu subjektivne: u njima iznosim svoja opažanja i mišljenje. Ne tražim ni od koga da se sa mnom „bezpridržajno“ složi. Dapače. Ponuka li nekog moj tekst na razmišljanje, moja je kolumna ostvarila svrhu. O problemima koji nas okružuju moramo razmišljati i tražiti rješenja. I tu svi imamo nešto za reći i predložiti, ne samo gradonačelnik, gradski vijećnici, pročelnici, novinari ili kolumnisti.Zašto ovo naglašavam? Objasnit ću to ovlaš opisujući jednu medijsku teoriju.
S obzirom na osobne stavove, vrijednosti, mjerila i sposobnost interakcije s drugima, svatko se pokušava uključiti u društvo te oko sebe okupiti istomišljenike. Pojedinac pokušava biti na ‘pravoj’ strani, ne biti isključen iz okruženja. Obrazac prilagodbe vlastitoj sredini djeca usvajaju u najranijoj životnoj dobi – već u vrtiću i školi. Mehanizme ove prilagodbe opisuje medijska teorija ‘Spirale šutnje’ koju je postavila Elisabeth Noelle-Neumann.
Neumann je ustvrdila da pored pet klasičnih osjetila kojima percipiramo svijet oko sebe postoji i šesto „kvazi-statističko“ osjetilo koje nas upozorava na trendove u javnom mnijenju. Ljudi mogu i bez ispitivanja na reprezentativnom uzorku prepoznati smjer promjene u javnom mnijenju. Čak i ako griješe o trenutnom raspoloženju, prepoznat će buduće trendove. Pritisak izolacije prisiljava pojedinca da koristi svoje ‘antene’, promatra i naslućuje gdje se nalazi većina a gdje manjina u pojedinim temama. Prema autorici, mediji dodatno pospješuju utišavanje manjine u spirali šutnje.
Stoga, borite se za svoja mišljenja i ne precjenjujte medije, jer poslije će biti prekasno.