Santiago Calatrava dizajnirao je antenski stup postavljen 1992. na Montjuicu, šumovitom brežuljku usred Barcelone. Calatravina igla kako su ga nazvali, ubrzo je postala jedna od veduta Barcelone i simbola Olimpijade.
Pred Olimpijadu Barcelona je dobila još jedan „dizajnerski“ odašiljač, rad Normana Fostera, no ovaj nije ni približno tako lijep, prvenstveno zbog većih komunikacijskih zahtjeva koje je odašiljač morao zadovoljiti.
Oba ova stupa neusporediva su sa ružnom čeličnom hrgom na Srđu, dijelom zahvaćenom ružinom, bez obzira kojom ga bojom obasjali. Antenski stup na Srđu jednostavno nije oku ugodan. Ni onaj na Velikoj Petki nije ništa ljepši. No pri njihovom postavljanju, pred sada već podosta godina, nitko se nije ni vodio idealom ljepote već funkcionalnošću.
Odašiljač na Srđu ima točno određenu karakteristiku zračenja (koju određuje njegov točan položaj), radi na točno određenim frekvencijama točno određenom snagom. Ovo „točno određeno“ vrijedi i za sve druge odašiljače u bližoj, daljoj i jako dalekoj okolici, jer inače bi jedni drugima smetali, a mi dolje, podno brda ne bismo imali kvalitetan prijem tv i radio signala. Što se događa kada se odstupi od dogovora znaju dobro Istrani koji muku muče s prijemom tv programa.
Nije uopće jednostavno ukloniti ili premjestiti odašiljač, a zbog konfiguracije terena oko Grada čini se to gotovo nemogućim. Naravno, kućicu u kojoj je smještena odašiljačka oprema lako se promijeni, izmjesti kojih desetak metara, ukopa i slično. No to ne vrijedi za antenski stup jer njegova su visina i orijentacija antena zadane. Stoga, umjesto puštanja balona o uklanjanju stupa ili njegovom premještanju na neko drugo brdo kojeg nema, trebalo bi razgovarati o tome tko će snositi troškove postavljanja nekog ljepšeg, modernijeg i oku ugodnije dizajniranog stupa.
Jer kao što znamo – i ljepota košta.
Zoran Pucarić