Situacija s izbjeglicama zasjenila je sve ostale vijesti u nacionalnim medijima. Isprva smo pozorno pratili vijesti iz naslonjača i pametovali kako bismo mi cijelu tu gungulu s izbjeglicama vrhunaravno organizirali. Ipak, situacija na granici Srbije i Mađarske, izgradnja zida koji je Mađarsku polako ali sigurno pretvorilo u Tolkienov Isengard, očito nisu bili dovoljno znakoviti da se doista i ozbiljno pripremimo. Kada su Mađari zatvorili granicu, a Srbi izbjeglički val preusmjerili prema nama, shvatili smo da nismo pripravni. Izludila me vijest da izbjeglice satima čekaju u policijskoj postaji u Tovarniku – na prevoditelja!
Nakon početnog nesnalaženja, shvatili smo da je najbolje praviti se lud i preusmjeriti izbjeglice drugima – jer svi to rade: i Grci (koji su u Schengenu), i Makedonci i Srbi, ali i Slovenci i Mađari. I svi se međusobno optužuju, a onda su svi jedva dočekali optuživati i nas. Problem je da se naš Orao koji ne jede muhe malo pregalantno postavio pa smo izbjeglice poslali vlakom u Mađarsku umjesto da ih odvezemo DO Mađarske. Nepromišljenost sada Orao pravda izjavom ‘neka ga zadrže’. Zatvaranje granice neće nam pomoći osim kao pritisak na susjede, jer susjedi nam i dalje dovoze desetke autobusa do granice, i pri tom se prave grbavi, a sve kako bi izbjeglice čim lakše izvršile njihov dio poslovice ‘muko moja prijeđi na drugoga’.
Nije lako odlučiti se napustiti svoj dom, ostaviti dio obitelji u pogibeljnim uvjetima i s jednim ruksakom se uputiti u nepoznato. Namjerno se ne dotičem humanitarnog aspekta cijele priče, jer štošta mi tu nije jasno. Zašto izbjeglice negdje plaćaju stotine i tisuće eura za neke etape prijevoza? Zašto su gotovo tri četvrtine izbjeglica radno sposobni muškarci? Gdje su, odnosno što će biti sa ženama i djecom tih muškaraca?
NAKNADNA PAMET Muko moja prijeđi na drugoga
