Gledam računovodstvenu bilancu nekoć ugledne hrvatske tvrtke i pitam se kako je mogla tako nisko pasti. A očito, mogla je. Računovodstvena bilanca ne pokazuje stvarne razmjere tragedije.
Piše: Zoran Pucarić
Iz nje se ne daju iščitati svi ‘dealovi’ koje su uprave poduzimale, svi propali političari koji su bili uhljebeni na godinu-dvije, sva vozila koja su vozili ljudi koji s tom tvrtkom nemaju nikakve veze. Na kraju su u bilanci ostale neodržavane, brojnim teretima opterećene nekretnine, šačica starih izraubanih radnika koji više nemaju posla i ogromni dugovi koji samo što se nisu pojavili u nerješivoj blokadi računa. Tvrtka je prošla predstečajnu nagodbu kroz koju je svima (osim bankama) otpisala preko pola vlastitih obveza i sve kamate. Iz ovog postoje dva izlaza: ili Deus ex machina u vidu novog strateškog partnera koji će iskrcati novce za likvidnost, otpustiti radnike, rasprodati većinu imovine i pokušati ostaviti na životu par poslovnih procesa koje nešto vrijede, ili stečaj u kojem će se naplatiti tek stečajni upravitelj i banke.
Ovo nije priča o Agrokoru i njegovim dobavljačima, a mogla je biti. Ovo je priča o hrvatskom gospodarstvu kojeg su privatizirali neki tamo politički moćnici davnih dana, koji su pokupovali društvena poduzeća starom deviznom štednjom i posebnim kreditima koje su im tada davale banke, one iste banke koje smo kasnije sanirali i prodali strancima ne bi li bankari u tim bankama napokon shvatili što znači ‘alokativna funkcija banke’. Naravno, nisu smjeli razumjeti tu sintagmu prerano.
Ovo je priča o hrvatskim poreznim obveznicima kojima nikako nije jasno zašto je Hrvatska sada na dnu EU ljestvice, a nekada je bila ispred većine novopečenih država članica. Da, imali smo rat. I ne, nismo naplatili ratnu štetu, posljedice smo sanirali većinom sami. Ali nije nas samo rat unazadio.
Ovo je priča o Lijepoj našoj.