Skandali, sukobi, konflikti, opasnosti i neugodnosti za zajednicu su ono što najviše privlači medije. No treba li sumanuti devetnaestogodišnjak koji je ubio roditelje i potom bio uhvaćen u navodno spektakularnoj policijskoj akciji biti najveća vijest na svim naslovnicama tiskanih dnevnika i internetskih portala?
Zanima li nas baš svaki detalj o njegovim posljednjim satima na slobodi? Uvijek kada se dogodi nešto slično pitam se gdje je mjera dobrog ukusa i koliko medijske pozornosti takav slučaj doista zaslužuje.
Kodeks časti hrvatskih novinara propisuje da se posebna pozornost, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubojstvima, nesrećama, osobnim tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima. Od novinara se traži da se vijesti o samoubojstvima i pokušajima samoubojstava ne naglašavaju – treba ih svesti na najmanju moguću mjeru. Razlog ovome je vrlo jednostavan: takva vijest ne smije ohrabriti nekog drugog sa suicidalnim primislima.
Ali što je s ovakvim slučajevima brutalnih ubojstava? Ubojica je dobio svojih, ne pet minuta, nego očigledno nekoliko dana slave. Hoće li to djelovati kao poticaj nekom drugom sumanutom umu? Koju korist ima društvo od ovakvog izvješćivanja? Razumijem da je naklada i broj klikova osnova za zaradu od reklama, no gdje je nestala društvena odgovornost i neki viši ciljevi?
Ne obvezuje kodeks samo novinare koji pišu takve vijest. Kodeks obvezuje i urednike novinskih izdanja, radijskih i televizijskih programa, kao i elektroničkih publikacija a koji takve vijesti potiču, odabiru, opremaju naslovima i fotografijama i stavljaju na naslovnice. Urednici su u prvom redu odgovorni za sadržaj, pa i za utjecaj koji takav sadržaj ostavlja na čitatelje.
Nije uvijek sve u novcima ili barem ne bi smjelo biti!