U posljednjih nekoliko tjedana imam osjećaj da me život testira stalnim dovođenjem u krug ljudi koji usputno i neobavezno vole komentirati mlade ljude i njihove „brojne“ mane. Pa tako često ispiru usta tvrdnjama da smo nedosljedni, nedovoljno uporni i motivirani, aljkavi te da samo tražimo liniju manjeg otpora. Sve bi mi sad i odmah. Govor najčešće završi rečenicom koja nosi tužan prizvuk: „A na njima svijet ostaje!“
Ne, ne ostaje. Bile ove izjave istinite ili ne, svijet nama svakako ne ostaje. Bar ne još, jer nam ga oni koji trebaju, ne predavaju u ruke. Dapače, češće nas toliko isključuju da nekad imam dojam kako upravo ti ljudi planiraju vječno živjeti, a onda i uskrsnuti kako bi se mogli vratiti i još jednom sve ponoviti. Već sam jednom pisala o ovoj temi, ali dosta pomirljivijim tonom. Ni danas nisam izgubila poštovanje prema starijima od sebe, prije svega jer mi kućni odgoj i vlastiti principi to ne dopuštaju, a onda se zapitam: „Koliko stariji zapravo poštuju nas?“
Mladi ljudi nisu nezainteresirani. Puno češće su umorni. Od odbijanja, zatvorenih vrata i stava da još nije njihovo vrijeme. Od rečenica kojima im se tvrdi da su premladi da bi nešto znali i činjenice da riječ „iskustvo“ postaje glavni zid. Od stalnog umanjivanja njihove vrijednosti i definiranja njihovih ideja kao nečeg nepromišljenog i nedovoljno stabilnog. Od nabijanja na nos da ne razumiju kako stvarni svijet funkcionira. Ne, to nije stvarni svijet. To je svijet nametnut od strane generacija prije nas, a najveći apsurd je da je to svijet koji prije svega njima samima više nije po mjeri, a nas nitko i ne pita želimo li nastaviti koračati istim stazama.
Na koncu, tu je i ona propaganda da je mladost prije svega ludost te da su to godine namijenjene isključivo tome da mlada osoba uživa u svim čarima bezbrižnosti i subotnjih provoda. Realnost često nije takva i mnogi te godine provedu grabeći i rukama i nogama ono što su zamislili i čemu teže. I da, doista je moguće da jedna mlada osoba može biti toliko razborita i balansirati tu, nazovimo je ludost, s ostalim odgovornostima i ambicijama, ali to nije toliko zanimljivo pa se o tome i manje priča.
Mladi ne traže privilegije! Traže prilike koje prije svega neće biti uvjetovane poznanstvima ili krvnim zrncima. Traže povjerenje, ali ne slijepo povjerenje, već osnovnu pretpostavku da vrijede te da nisu problem koji stalno treba nadzirati i ne dopuštati im previše ovlasti. Traže glas i to ne simbolično uključivanje koje danas često imamo priliku vidjeti kroz razne pozive i ideje koje ostanu mrtvo slovo na papiru i lijepa zamisao, ali bez prakse. Traže prostor, doslovno i simbolički i ako ćemo pričati o Dubrovniku, traže grad u kojem mogu ostati te društvo u kojem mogu rasti skupa sa svojim ambicijama.
Voljela bih da sve napisano nisam osjetila na svojoj koži, ali ipak ovdje ne mogu govoriti iz svoje perspektive jer me ništa od toga nije uspjelo demotivirati. Nažalost, mnoge moje vršnjake jest. I kad to kažem, ne pričam o studentima prve i druge godine, već o ljudima u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama. Pričam o ljudima čije ideje nisu uspjele zaživjeti u našim krajevima, ali su našle plodno tlo u drugim dijelovima Lijepe Naše, a češće i izvan nje. Mi koji ostajemo razvijamo jednu drugu vještinu, a ona uključuje onaj trenutak kad ti po tko zna koji put, uz objašnjenje i osvrt na naše godine, pred nosom zatvore vrata. Često ipak objašnjenja i nema. Ostaneš samo s druge strane. Tad odlučiš izgraditi svoja vrata i više ne kucati raznim autoritetima za koje smo nekad mislili da jedva čekaju pomoći mladima jer, naravno, uvijek rado upućuje apel da se mlađa populacija trgne i poduzme nešto.
Mlađa generacija je poduzela nešto. Odnosno, poduzima. Okreće narativ i gradi jedan svoj svijet kojeg stariji sve manje i manje mogu shvatiti. I to ne zbog toga jer nisu dobrodošli, već jer su izazvali jedan umor kojeg je danas postalo nemoguće ignorirati i zanemariti. Za kraj, ostavljam vam pitanje, je li im se zbog toga treba čuditi?
Tužno bi bilo nastaviti živjeti u svijetu u kojem molimo za priliku, a trebali bismo sanjati o mogućnostima.
