Ivan (Gjivo) Gundulić, jedan od najpoznatijih dubrovačkih, ali i hrvatskih pjesnika, epika, lirika i dramatika, umro je na današnji dan 1638. godine.
Gundulić je rođen 8. siječnja 1589. godine kao najstariji sin carskog generala Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u 13. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici.
Školovanje
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov 'Oslobođeni Jeruzalem', te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo 'Život' Carla Borromea. Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici; dva je puta bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Godine 1634. postaje senator, a 1638. član Maloga vijeća.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica, u značenju Mačkica. Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina: poznat je Fran Gundulić, koji je kasnije postao austrijski general te Šiško, hrvatski pjesnik.
Umro je u Dubrovniku nakon dvotjedne bolesti; pretpostavlja se da je uzrok smrti bila upala porebrice. Budući da je umro u 49. godini, nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike.
Gundulićev rad
Književni rad Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu i vjerojatno pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige 'Pjesni pokorne kralja Davida', svoja mladenačka djela naziva 'porodom od tmine' jer im je svrha bila zabava, odnosno ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, dok su Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon i Koraljka od Šira izgubljene. Za Dijanu (obrađuje mit o božici Dijani zaljubljenoj u lijepoga mladića Endimiona) i Armidu (tematizira epizodu o Armidi i Rinaldu iz dvadesetoga pjevanja Oslobođenoga Jeruzalema Torquata Tassa) vjerovalo se, zbog kratkoće (svaka ima tek oko 90 stihova), da su samo odlomci, dok Milan Rešetar nije dokazao da je riječ o cjelovitim tekstovima – dramskim prizorima. Ispjevane su osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanoga dvanaesterca.
Suze sina razmetnoga
Godine 1622. u Veneciji izlazi prvo izdanje religiozne poeme/baroknog plača Suze sina razmetnoga, koja predstavlja inovaciju u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti i uzor mlađim pjesnicima poput Ivana Bunića, Ignjata Đurđevića, a donekle i Slavonca Antuna Kanižlića. Djelo se sastoji od tri 'plača' – Sagrešenje, Spoznanje i Skrušenje, a pretpostavlja se da su na koncepciju poeme utjecali talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone. Gundulić građu za svoje djelo pronalazi u paraboli o povratku i pokajanju rasipnoga sina iz Evanđelja po Luki (Lk 15). Suze sina razmetnoga djelo je u kojemu se mogu prepoznati barokne karakteristike (bogata i končetozno razvijena metaforika i antitetika, česta upotreba figura nabrajanja), ali i opća polazišta duhovnoga života: ispraznost i prolaznost ovozemaljskih uživanja, potreba iskupljenja grijeha te prihvaćanje načela kršćanske vjere.
Dubravka
Dramom u stihu metaforički nazvanom Dubravka (prvi put izvedena 1628.) Gundulić se vraća kazalištu. U starijoj književnopovijesnoj literaturi to se djelo, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, označavalo kao pastorala, ali noviji su proučavatelji otkrili da Dubravku s baroknom dramom povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta, a upravo je prozirna politička alegorija pridonijela njezinoj iznimnoj popularnosti. Dubravka je prvi put tiskana tek 1837. godine, a od 1888. često se izvodila u hrvatskim kazalištima. Uglazbili su je Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac i Ivo Malec, a njezini stihovi o slobodi služili su kao geslo hrvatskih nacionalnih ideologija (O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, / uzroče istini od naše sve slave, / uresu jedini od ove Dubrave, / sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi / ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti.) (poznata i kao Himna slobodi).
Osman
U posljednjem desetljeću života Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa 'Oslobođeni Jeruzalem'. Gundulić je namjeravao prevesti Tassov ep (to napominje u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida), ali povijesne su mu prilike nametnule novu građu. Iako se na mnogim razinama prepoznaju sličnosti Gundulićeva Osmana i Tassova Oslobođenog Jeruzalema (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, kronografski i topografski opisi; tematsko-kompozicijska struktura – tri tipična svijeta tasovskoga epa: povijesni, romantični i eshatološki[3]), Gundulić ne slijedi u potpunosti Tassova normativno-poetička načela: u Osmanu su, uz određene digresije, opjevani suvremeni politički događaji (vezani uz život i vladavinu turskog sultana Osmana II.). Mišljenja povjesničara književnosti o razlogu nedostatka 14. i 15. pjevanja ne podudaraju se, ali od 20. stoljeća prevladava pretpostavka da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda.
Ivan Gundulić stekao je književnu slavu još za života, a u preporodno je doba dobio i do danas sačuvao status kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti.