Hrvatski publicist i jedna od vodećih osoba u hrvatskoj politici početkom 20. stoljeća, Frano Supilo, rođen je 30. studenog 1870. u Cavtatu, a umro je na današnji dan 1917. godine u Londonu.
U politički život Supilo ulazi kao urednik časopisa Crvena Hrvatska, koji je izlazio u Dubrovniku, u kojemu se bori za ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske.
Tih godina pristupa Stranci prava i već kao 25-godišnjak postaje njezin vođa. Nakon raskola stranke suprotstavlja se Josipu Franku i seli u Rijeku. Tamo osniva hrvatsku tiskaru i pokreće Novi list koji od 1907. dobiva naziv Riječki novi list. Na crti dalmatinskih pravaša Supilo pokušava utjecati na hrvatsku politiku boreći se za zajednička južnoslavenska politička polazišta i suradnju s drugim, neaustrijskim narodima u monarhiji koje ugrožava jaka germanizacija.
Rezultat te borbe je Riječka rezolucija 1905., dogovor hrvatske političke oporbe za stvaranje obrambenog zida protiv austro-njemačkog pritiska i suradnja s mađarskom oporbom koja se također bori za samostalnost vlastite države. Uskoro nastaje i Hrvatsko-srpska koalicija, a nakon njezine pobjede na izborima Supilo postaje zastupnik u hrvatskome Saboru i vođa oporbe u ugarskom parlamentu.
Međutim, njegova radikalnost, posljedice montiranog veleizdajničkog procesa 1909. protiv skupine Srba u koaliciji zatim Fridjungov proces, koji su potaknuli velikoaustrijski krugovi ne bi li osramotili Supila, udaljuju ga od stranke. Iako su klevete otkrivene, Supilo istupa iz stranke, koja je na njegov poticaj i osnovana.
Kada na čelo koalicije stupa Svetozar Pribičević, Supilo osuđuje politiku stranke jer smatra da dovodi hrvatski narod u podređen položaj prema drugim južnoslavenskim narodima. Ta će se opasnost pokazati realnom u doba nastajanja jugoslavenske države, kada Svetozar Pribičević ima važnu ulogu u stvaranju unitarističkog i centralističkog uređenja.
Nakon sarajevskog atentata 1914. Supilo bježi u Italiju i sudjeluje u stvaranju Jugoslavenskog odbora. Međutim, njegova demokratska opcija smeta većini članova Odbora pa se poslije sukoba s Nikolom Pašićem, u travnju 1916., povlači, nastojeći zainteresirati saveznike za Hrvatsko pitanje.
Borio se do kraja života za razbijanje Austro-ugarske, stvaranje demokratske južnoslavenske zajednice i protiv darivanja Dalmacije Italiji.