Jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara Vlaho Bukovac rođen je na današnji dan 1855. godine u Cavtatu.
Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red naših najplodnijih slikara. Prošao je slikarske faze od akademizma, realizma,impresionizma i simbolizma do moderne. Osobito je poznat i priznat po portretima. Najistaknutiji je hrvatski slikar na prijelazu 19. na 20. stoljeće.
Vlahov djed talijanski mornar Giuseppe Fagioni, sklonivši se jednom prilikom od nevremena u cavtatskoj luci, odlučio je tu i ostati. Kupio je malu kuću i oženio se Anom Kličan. Najmlađi od njihovo troje djece, Agostino, nadogradit će kasnije očevu kuću u kojoj će živjeti sa svojom ženom Marijom Perić i djecom Jozom, Vlahom, Anom i Gjorgjom.
Rano djetinjstvo i mladost Vlaho proživljava daleko od obiteljskog doma. Već sa 11 godina odlazi sa stricem Franom u New York.
Nedugo nakon dolaska u Ameriku stric umire, a Vlaha stričeva supruga, umjesto u školu smješta u popravilište na Hearts Island. Nakon četverogodišnjeg boravka u tuđini, vraća se u Cavtat. Kako ne bi roditeljima bio na teret, petnaestogodišnji Bukovac odlučuje plovidbom zarađivati za život. Nakon kraće nautičke naobrazbe, parobrodom Osmi dubrovački, kao mornar putuje na relaciji Carigrad – Liverpool – Odesa. Pomorski život ubrzo je okončan nesretnim padom u štivu broda. Upravo za vrijeme oporavka nastaju prvi slikarski radovi na zidovima rodne kuće u Cavtatu, a u mjestu se razglasilo da je Vlaho slikar.
Ubrzo ponovo odlučuje potražiti sreću u svijetu. 1873. godine s bratom Jozom odlazi u Peru. Zarađuje oslikavajući željezničke vagone, međutim već nakon godinu dana odlazi za boljim poslom u Kaliforniju. U San Franciscu započinje njegovo «amatersko» bavljenje slikarstvom kao i prve poduke iz slikanja. Izrađuje portrete po narudžbi, a pozitivne kritike ohrabruju njegovu odluku da se vrati u Europu i studira slikarstvo.
Za vrijeme kratkog boravka u Cavtatu priprema se za studij slikajući portrete svoje obitelji. 1877. godine pod utjecajem dubrovačkog pjesnika Meda Pucića obiteljsko prezime Fagioni pohrvatio je u Bukovac.
Uz pomoć Meda Pucića, te iste 1877. godine, odlazi u Pariz. Zahvaljujući maloj studiji «Ruka» biva primljen na École des Beaux Arts, u već popunjenu klasu profesora Cabanela. U slikanju brzo napreduje te već 1878. godine po prvi put izlaže na jednoj od najznačajnijih svjetskih izložbi – Pariškom Salonu. Slijedećih 15 godina, sve do 1893. godine, Bukovac na Salonu izlaže slike na temu Crnogorki, aktove i portrete.
S vremenom Bukovac postaje prepoznat kao dobar portretist. Još za vrijeme školovanja i života u Parizu često slika i boravi u Cavtatu, Cetinju, Korčuli, Splitu, Zadru. Veliki broj portreta ostavlja u Engleskoj gdje, od 1886. godine, boravi u nekoliko navrata, zahvaljujući suradnji sa engleskim trgovcima umjetninama Vicars Brothers.
Iz pariške faze, a kao suprotnost akademskim kompozicijama, posebno su zanimljivi pejzaži i vedute slikani u Fontainebleauu, Montmartreu ili, pri posjetu domovini, u Cavtatu i okolici. 1892. godine Vlaho Bukovac oženio se mladom Jelicom Pitarević iz Dubrovnika s kojom će imati četvero djece, sina Aga i kćeri Ivanku, Jelicu i Mariju.
Dolaskom u Zagreb 1893. godine Bukovac postaje centralna figura i kreator hrvatske umjetničke scene, pokretač likovnih događaja te svojim utjecajem na cijelu generaciju mladih slikara sudjeluje u stvaranju temelja hrvatske Moderne.
Mladi umjetnici poput Čikoša, Ivekovića, Tišova, Frangeša, Valdeca, Auera, koji su se do tada školovali u Münchenu, Stuttgartu i Beču, vraćaju se u Zagreb kako bi radili s Bukovcem. Ostavljajući im slobodu osobnog izričaja, ali upućujući ih na važnost slikanja u prirodi, kao njihova zajednička karakteristika nametnuo se svijetli kolorizam zbog čega su i nazivani «zagrebačka šarena škola». 1896. godine većina tih umjetnika, na čelu s Bukovcem, izlaže na Milenijskoj izložbi u Pešti.
Nastojanjem tih istih umjetnika željezna konstrukcija za tu priliku sagrađenog umjetničkog paviljona po završetku izložbe prebačena je u Zagreb.
Bukovčevu zagrebačku fazu, osim izvanrednih portreta, karakteriziraju i velike kompozicije koje slika za zlatnu dvoranu vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu (Dubravka, Živio kralj), Hrvatsko narodno kazalište (zastor) i biskupa Strossmayera (Gundulićev san).
1897. godine Bukovac je potaknuo mlade umjetnike na istupanje iz koncepcijski zastarjelog Društva umjetnosti i na osnivanje Društva hrvatskih umjetnika, u duhu novog vremena. 1898. godine organizirali su u Umjetničkom paviljonu veliku izložbu Hrvatski Salon, prvo reprezentativno predstavljanje hrvatskih umjetnika. Te iste godine, neposredno prije otvaranja izložbe, zbog kulminacije nesuglasica s Izidorom Kršnjavijem Bukovac razočaran napušta Zagreb i povlači se u svoj rodni Cavtat.
U Cavtatu ostaje četiri godine. Slika vedute i pejzaže Cavtata i dubrovačkog kraja, portrete obitelji i prijatelja. Za župnu crkvu sv. Nikole slika dioramu Kristov grob, veliku scenu u nekoliko planova koja se dan danas uoči Uskrsa postavlja u svetištu crkve. U to vrijeme oslikao je i strop Bondinog teatra u Dubrovniku. 1900. godine izlagao je na «Svjetskoj izložbi» u Parizu, a 1901. godine po drugi put izlaže na venecijanskom Biennalu.
U mirnom Cavtatu mu ipak počinje nedostajati rad i druženje s umjetnicima te se odlučuje zaputiti, ovaj put s obitelji, ponovo u svijet. 1902. godine odlazi u Beč gdje 1903. ima veliku samostalnu izložbu. Za vrijeme boravka u Beču, Bukovcu stiže poziv iz Praga na upražnjeno mjesto izvanrednog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti. Posljednjih dvadesetak godina života provodi u Pragu posvećujući se pedagoškom radu, a gotovo svako ljeto provodi u domovini. Prvu samostalnu izložbu u Pragu ima tek 1915. godine.
Za vrijeme rata piše autobiografsku knjigu koja je tiskana pod imenom «Moj život» 1918. godine u Zagrebu. Posljednji put posjećuje Cavtat 1920. godine.
Umire 23. travnja 1922. u Pragu. Ispraćen je uz najveće počasti i pokopan u svom rodnom Cavtatu.
Izvor: kuca-bukovac.hr