Na današnji dan 1979. godine u katastrofalnom potresu koji je intenzitetom 9 do 10 stupnjeva po Mercalliju pogodio Crnu Goru teško je stradalo šire područje tadašnje Općine Dubrovnik, gdje je jačina potresa iznosila 7 stupnjeva po Mercalliju.
Prema tadašnjim izvješćima, oštećena je 1071 građevina, uključujući fortifikacije registrirane kao spomenik kulture.
Od tog ukupnog broja 33 su objekta fortifikacijska, (sa 149 142 m2), 106 sakralnih objekata (površine 17 458 m2), 45 objekata raznih namjena (površine 36.713 m2) i 885 stambenih i poslovnih objekata (površine 260 619 m2). Još jedan potres, jačine 6 stupnjeva po Mercalliju, pogodio je Dubrovnik 24. svibnja 1979. godine.
Opseg rušenja, odnosno oštećenja u pojedinim područjima općine Dubrovnik zavisio je o jačini potresa koji je zahvatio pojedina uža područja, kao i o sastavu temeljnog tla pojedinih objekata. Kako to svjedoče uništeni i oštećeni objekti, najviše je stradalo područje Konavala, Župe dubrovačke, povijesna jezgra s područjem Pile i Ploče, Rijeka Dubrovačka, Slano i Ston. Na ostalom području evidentirane su manje štete.
Na izvangradskom području (Konavle, Župa dubrovačka) uglavnom su stradala naselja na padinama brda, građena bez seizmičke zaštite. Uništeno je više od 80 posto stambenog prostora.
U gradu Dubrovniku najviše je oštećena stara gradska jezgra (stanovi, javne zgrade, zdravstvene i kulturne ustanove, trgovinski i ugostiteljski prostori, sve spomenici najviše kategorije). Izrazito velika oštećenja javila su se na području Rijeke dubrovačke, Slanoga i Stona, koji su formirani na prirodno ili mehaničko nasutim terenima.
Od ukupnog broja svih oštećenih objekata 89 posto površina se odnosi na oštećenja spomenika kulture najviše kategorije, za koje ne možemo postavljati pitanje trajnosti, amortizacije, iskoristivosti i druga ‘praktična’ pitanja iz klasične procjene građevinskih vrijednosti, jer se radi o drugim kategorijama – kulturološkim, simboličkim, povijesnim; unikatnim vrijednostima, graditeljskom i kulturnom bogatstvu od nacionalnog značaja.
Upravo zato je općina Dubrovnik naručila izradu elaborata o procjeni štete. Elaborat su izradile institucije koje su izvršile procjenu štete u Crnoj Gori i na primjeru grada Budve, Kotora i ostalih potresom oštećenih područja u Crnoj Gori izradile metodu za procjenu šteta na spomenicima kulture, koje je prihvatio Međurepublički skup stručnjaka za procjenu šteta. Taj se elaborat sastoji od 25 u platno uvezanih knjiga, a obuhvaća svih 1 071 oštećenih objekata.
Najdelikatnija je bila procjena šteta na spomenicima kulture, gdje nisu vrijedili uobičajeni kriteriji, koji se primjenjuju za druge objekte. Nije se moglo primijeniti utvrđivanje vrijednosti objekta umanjivanjem njegove vrijednosti (amortizacija), budući da se vrijednost spomenika kulture s godinama povećava.
Revalorizirana procjena ukupne štete u 1980. godini iznosila je 436,5 milijuna dolara.
Boris Njavro u svojoj kolumni ‘Ulicama moga grada’ ističe kako je veliki dio tadašnjih stanovnika stare gradske jezgre, dakle – Grada, većina njih iz navedenih oko 885 oštećenih stambenih prostora, privremeni smještaj dobio je u dubrovačkim hotelima, ponajviše ih je smješteno u ondašnji mali hotel ‘Stadion’ u sklopu bazena. Mnogi od njih nisu pristali na to preseljenje, ostali su u svojim oštećenim domovima, uz obnovu koja je uskoro krenula.
Neki su pristali, ali su do svog oštećenog doma navraćali svaki dan, inzistirajući na skorom povratku, pa čak i pravnim sredstvima. Na žalost, mnogi se nisu imali gdje vratiti, te su pristali na ponuđeni zamjenski dom, preselivši se u druge dijelove Dubrovnika; mali broj u Lapad, Gruž i na Goricu, a ponajveći dio koju godinu iza potresa u tada novoizgrađene stanove u Novoj Mokošici, pomirivši se sa sudbinom.
Tako se nakon potresa iz 1979. dogodio najveći val iseljenja tada autohtonih stanovnika iz stare gradske jezgre, iz Grada, te nakon tih godina iza potresa i tijekom obnove bilježimo i prvi veliki pad broja stanovnika Grada. Puno je primjera, ali evo tek jedan, u Ulici Miha Pracata iz jedne zgrade iseljeno je nekoliko obitelji, a u obnovljeni prostor, umjesto njih, uselio je Zavod za obnovu.
Mnogi su objekti tada obnovljeni za novu namjenu, kao Kino Sloboda uz prateće objekte, neki su obnovljeni na nov način, Muzička škola, a neki ni do danas nisu do kraja riješeni, kao Knežev dvor koji i dalje pomalo tone. Najgore je prošao Grad, jer Grad su činili njegovi ljudi, njegova čeljad, koja je iselila, te je samim tim nestao i onaj identitet dotadašnjeg života, šušura i duha kojeg su oni činili.
Izvor: Izvješće o radu Zavoda za obnovu Dubrovnika 1979.-1992./Boris Njavro ‘Ulicama moga grada’