Značajan trag u hrvatkoj je književnosti ostavio još jedan Dubrovčanin, vjerski pisac i pjesnik Bernard Đurđević. Rođen je u Gradu u ljeto 1621., a tu je i umro upravo na današnji dan, 18. srpnja 1687. u 66. godini života.
Nakon smrti roditelja pošao je u Rim, gdje je 1637. stupio u Isusovački red. U Rimskom kolegiju završio je filozofski i teološki studij, ali je obolio i napustio Red. Vrativši se 1648. kući zaređen je za svećenika i imenovan prvostolnim kanonikom. Iste godine postao je arhiđakon i zamjenik dubrovačkog nadbiskupa i tu je službu obavljao do kraja života. Kako je bio jedan od dvojice kanonika koji su preživjeli veliki potres 1667, zauzimao se za što hitniju obnovu grada. Bavio se i trgovinom, a oporučno je najveći dio imetka ostavio siromašnima. Njegovim novcem podignut je mramorni oltar Sv. Bernarda u obnovljenoj prvostolnoj crkvi. U svojoj je zbirci imao 16 vrlo vrijednih umjetničkih slika, među kojima je bilo i Tizianovih, Palme Starijeg, Padovaninijevih, Bordoneovih, a ostavio ih je prvostolnoj crkvi.
U satiričnim pjesmama izvrgavao je ruglu mane sugrađana, pa se zbog toga s njima sukobljivao i sporio na sudu. Prigodne pjesme pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Skupljao je hrvatske narodne poslovice i dosjetke. Nakon potresa, u kojemu je propao gotovo sav arhiv nadbiskupije i kanoničkog zbora, nastojao je prikupiti što više sačuvanih dokumenata i pribilježiti ono čega se mogao sjetiti iz prošlosti Dubrovačke nadbiskupije.