Točan datum njezina rođenja nije poznat, čak ni godina nije sigurna. Pretpostavlja se da je jedna od najpoznatijih Dubrovkinja; talentirana, oštroumna, obrazovana, prelijepa pjesnikinja Cvijeta Zuzorić rođena 1552. godine, kao jedno od čak jedanaestero djece Frana Zuzorića i Marije rođene Radeljević.
Za ona doba njezina je naobrazba bila fascinantna za jednu ženu. Poznavala je dobro filozofiju i književnost, te talijanski i latinski jezik na kojem je, kao i na hrvatskom, pisala pjesme, ponaosob epigrame. Na žalost njena djela nisu sačuvana, ali jesu zato pjesme brojnih njezinih suvremenika, kako dubrovačkih tako i talijanskih pjesnika, koji su je opjevali.
Kako joj je otac bio ugledni trgovac njegov posao obitelj je odveo u Anconu gdje je Cvijeta odrastala, te se udala za plemića Bartolomea Pescionija. S obzirom da je ovaj bogati i ugledni trgovac i bankar imenovan firentinskim veleposlanikom u Dubrovačkoj Republici, Cvijeta se s njim vratila u rodni grad. Na njihovom je ladanjskom izdanju u Čibači okupljala umjetnike i tu su se vodile znanstvene rasprave i razgovori o umjetnosti. Logično, posve netipična žena za ona vremena, Cvijeta se suočavala sa osudama sredine, klevetama, zavišću i ljubomorom. U njenu je obranu ustajala njezina najbolja prijateljica, prva dubrovačka feministkinja Mara Gundulić Gučetić, supruga znamenitog plemića, filozofa i polihistora Nikole Vitkova Gučetića.
Nakon odlaska iz Dubrovnika u Anconu Cvijeta se više nije vraćala u Dubrovnik, a muž joj je Bartolomeo umro 1593. godine. Ona je pak umrla 1648., u dubokoj starosti, sa izgledno 96 godina života, te je pokopana upravo na današnji dan, 1. prosinca, u obiteljskoj grobnici.
Zanimljivo je svakako da je Cvijeta bila, po majčinoj liniji, u srodstvu s našim najvećim komediografom Marinom Držićem. Doduše nisu se nikad upoznali. Naime, kad se ona rodila on je već imao preko 40 godina, a kad se vratila u Grad Držić više nije bio među živima.
I dan danas se ne zna kako je Cvijeta zapravo izgledala. Za par slika se pretpostavljalo da je na njima ona, ali se uspostavilo da ipak nije. Tako da je umjetnicima kojima do dana današnjeg nije prestala biti inspiracija ostalo maštati o ovoj renesansnoj ikoni i opisivati je, oslikavati i opjevavati prema svojim viđenjima tog neprikosnoveno renesansnog ideala žene. Cvijeta je, logično, dobila svoju ulicu u Staroj gradskoj jezgri.
