(Vjetar. Vjetar od neki dan razbacao mi je pred kuću smeće odloženo pokraj kontejnera. Skupljajući brojnu kartonsku ambalažu koja je držala konzerve mačje hrane, a ne mogavši si zamisliti toliko mačaka koje bi ju pojele, preostala je misao da su u pekari u susjedstvu počeli peći i bureke. Pritajio sam se u donošenju definitivnog zaključka do provjere pekarskog asortimana u trgovini gdje distribuiraju svoje proizvode. Sinoć sam detektivskom istragom saznao da je kartone skupljala Magda kao hranu za kalifornijske gliste u nesuđenom kompostištu, što je bolja opcija nego mačjom hranom hraniti ljude.).
Ovu sam SMS poruku ljetos poslao svojim prijateljima kao eksperiment kratke priče u elektronskom formatu. Sad mi je zatrebala kao sloj mesa u musaki koju ovdje slažem. Kako u složencima ili lazanju, ako koristite mljeveno meso, najviše ima posla upravo s činjenjem dobrog umaka (očistiti i nasjeckati luka, korijena celera, mrkve i peršina, količinom koliko i mesa, obavezno pancete na ulju propržiti prije povrća) te kako je duljina dinstanja proporcionalna dobrom ishodu, obično taj dio odradim dan ranije pa skraćujem kuhanje slijedeći. Tako sad koristim podgrijano nešto što je već napisano i poslano u svijet. Razmišljam o opsjednutosti hranom u vremenima izobilja. Mahom lošom, kao da je na snazi zakon po kojem kad imaš puno toga na odabir izabireš ono najgore.
Druga krajnost su oni koji opsesivno biraju onu ‘zdravu’. To mi padne na pamet kad u dućanu ‘zdrave hrane’ gledam gnjile patliđane, proklijale krumpire i pocrnjele jabuke, kao reprezent zdravog, jer ona koja je kemijski tretirana ne može se raspasti pa gnjili iznutra. Izvana za fotografiju, a kad prerežeš crnilo. Da povrće i voće iz dućana ‘zdrave’ hrane vidite na policama svojeg marketa, mislili biste da netko od djelatnika ne radi svoj posao kad takve ostavlja na njima. A onda ‘super-hrana’. To nije hrana koja je super, već kao Superman ima svojstva spašavati ono što je bilo osuđeno na propast. Ulazi u organizmu na najopskurnija područja, na nemogući način i čini upravo ono što mi mislimo da je neophodno za ‘uredno funkcioniranje organizma!’. Samo što postoji problem, nitko to nije dokazao znanstveno. Ono kad imaš dvije skupine ispitanika, jedna koja uzima ‘super-hranu’, a druga ne, pa mjeriš što god želiš (trajanje života, broj dobrih dana u mjesecu, nasmijanih sati u danu).
Ideja o ‘super-hrani’, odnosno dobrom učinku nekog prehrambenog artikla, dolazi uglavnom od kemijski izolirane supstancije, molekule, koja u određenim uvjetima, laboratorijskim posudicama ili eksperimentalnim životinjama, izaziva efekt koji bi nazvali ‘pozitivnim’. Do dokazanog pozitivnog efekta u tako složenom organizmu kakav je čovjek trebalo bi učiniti masu skupih pokusa, koji bi dokazali da zaista tolika količina tog i tog sastojka dovodi do toga i toga. Takvih ispitivanja nema ili ima jako malo, odnosno toliko je teško takva ispitivanja provesti da nikakvog mi nemamo dokaza da je neka hrana zaista bolja od neke druge. Onda ti ostaje da jedeš ili ne ono u što vjeruješ, ili što ti paše. To vrijedi oduvijek i uvijek će vrijediti. U srednjovjekovnoj kuharici svete Hildegarde piše: ‘Jagode dovode do sluzavosti… nisu dobre ni za zdrave ni za bolesne zato što rastu neposredno iznad zemlje, i to na trulu zraku punu gljivica.’ Ovo je izvađeno iz skoroobjavljene knjige zdrave prehrane njome insipiranom, a služi mi da ilustriram kako je besmisleno u odluci što jesti slušati takozvane autoritete (kao i u svim ostalim područjima života), jer autor u knjizi, još većim glupostima, s današnje perspektive znanja argumentira istinitost gornje tvrdnje u kojoj, ako pročitaš s mozgom, malo što možeš naći pametno (uz dužno poštovanje autorici na glazbi i teološkim uvidima). Volim jagode i ne osjećam se ‘sluzavim’ nakon njih. Slično misli i moj neiscrpni izvor inspiracije i istinske duhov(n/it)osti, šoltanski župnik koji je na nedjeljnoj misi, kad je bilo čitanje o tome da ‘zlo izlazi iz usta, a ne ulazi kroz njih’, prokomentirao kako je šteta da 25 posto stanovništva svijeta nije probalo pršut iz vjerskih razloga!
Stoga je jedan drugi hrvatski župnik izdao naputak, možda izvučen iz konteksta (da ne griješim dušu), da se ‘izbjeglicama ne daje hrana niti voda…’, kako se njima duša ne bi okaljala kulenovom sekom. I kad vidite što zaista ljudi pričaju, pogotovo što bude objavljeno u medijima, znaš sigurno da bi bilo bolje da su žvakali čvarke nego davali izjave. Na toj istoj misi ispričao je svećenik vic o djevojci s juga, studentici, koju je cimerica pitala zašto hrenovkama prije pečenja na tavi uvijek odreže krajeve. Odgovorila je da je isto činila i njezina majka. Došavši kući na vikend, sjeti se toga pa upita majku zašto tako čini. Ona joj odgovori da je isto činila i nona, neka ju sama pita. I pita naša znatiželjna i nadobudna studentica svoju još živu staru baku zašto je ona rezala krajeve hrenovaka prije pečenja na tavi. A starica se začudi: ‘Oli’ još nisu nabavili veću prosulju (tavu)?’. Tako to funkcionira, naslijeđe, vjerovanje i moda. Nema tu velike istine o čudima s hranom. Sve kruži. Raspalo služi kao hrana za nešto što će zdravo izrasti. Karton u kalifornijske gliste, gnoj u kukuruz, kukuruz u kokoš, kokoš u mačju hranu, mačja hrana u burek od mesa, a karton od konzerva mačje hrane u kalifornijske gliste.