Ništa nije tako bolno kao činjenica da se problemu otoka pristupa samo s jednom tendencijom, da se pokažu loše strane.
IzletIo je Iznenada na cestu. Zakočio sam naglo i za dlaku je nedostajalo da se oprosti s otokom pod kotačima. Koji dan ranije vidio sam mungosa pregaženog na istoj toj cesti, prvi put, i nikad ih nisam vidio do sada tako blizu selu. Jako su oprezni. Stoje kraj ceste, čekaju pravi trenutak i pretrče toliko brzo da nema opasnosti niti za njih kao niti za vozače. Potpuno je drugačija situacija s ježevima ljeti, kad njihova trupla leže na suncu s prosutim crijevima; znak da nisu dorasli brzinom i okretnosti izazovima mjesta, civilizacije, motorizacije otoka i turističkoj sezoni. To ponašanje mungosa, nepromišljeno, nekoncentrirano i suprotno porivima preživljavanja meni znače samo dvije stvari. Ili je to ista? Nanjušili su opasnost pa migriraju čoporativno na višu nadmorsku visinu (posljedica globalnog zatopljenja i porasta razine mora, ‘Flood is comming!’) ili su gledali prilog u dnevniku jedne hrvatske televizije o životu na otoku Mljetu, nakon kojeg im nije preostalo ništa drugo nego da bježe glavom bez obzira, moguće upravo do Pelješca preko središnjeg masiva i plivanjem preko kanala. To je prilog u kojem je tri puta, u tih minutu-dvije, prikazan kadar groblja u Blatu, a sve što možete iz njega shvatiti jest da ovdje nema vode (nije čudno da nema frizera), automehaničara, a o drugim stvarima, što ‘normalanom’ čovjeku treba za život onda nemojmo niti govoriti. Još se moglo saznati da nam je karta za trajekt skupa, da nema radnika u turizmu niti za lijek, da uskoro neće biti niti lijekova, i da sam ja izjavio kako usprkos svemu tome nikad neću s otoka otići. Ovo posljednje zaista nisam rekao jer kategorija ‘nikad’ i zauvijek’ već neko vrijeme ne postoji u mojem vokabularu. Zapravo nisam nikakve komentare imao namjeru davati, ali nakon pritiska (‘Ja nisam morala nagovarati za izjavu niti Kolindu koliko moram Vas!’) dao sam neki odgovor tipa da se nisam pokajao odlukom dolaska na otok, i da je strpljivost vrlina koju sam ovdje razvio. Nakon toga sam još u ‘off-u’, iza isključenog mikrofona i kamere prokomentirao problem mogućeg (izvjesnog) zatvaranja apoteke, što je iskorišteno u prilogu. Ne sjećam se da je išta toliko mobiliziralo otočane u posljednje vrijeme (možda požar prošle godine), kao što je ovaj prilog, i izazvao erupciju komentiranja na društvenim mrežama i kružocima. Ništa nije tako bolno kao činjenica da se problemu otoka pristupa samo s jednom tendencijom, da se pokažu loše strane, barem u ovom našem slučaju, a sve to zbog dosadnog, kišnog, zimskog dana kad i nama ovdje, a pogotovo strancu, izgleda da je sve otišlo u bolju prošlost, a o budućnosti nema niti govora; osim preko zime sklopiti otok, spremiti ga na suho i sastaviti ga ponovno prvog lipnja (kao što neki turisti s dalekog zapada misle da Dubrovčani rade s Gradom). I na probi klape krenula je čakula o reportaži. Kako su u toj družini i politički insajderi, saznao sam da je, kao i u mojem slučaju, od onog što je izgovoreno pred kamerama izvučen samo dio koji nije imao nikve veze s cijelokupnim kontekstom koji je govornik imao potrebu iznijeti. Da četvrta sila vlada aktualno svijetom znamo, a kojim se sredstvima služi i kako funkcionira pokazalo se još jednom na ovom primjeru.
Na to ne možemo nažalost utjecati osim ako ne učinimo najbolje za sebe pa kako pjevaju RHCP bacimo televizor! Shvatio sam, doduše, jednu puno važniju stvar na tom klapskom susretu, o tome kako funkcionira naše domoljublje. Prvo nešto što sam skoro pročitao. Radi se o iskustvu naše liječnice u Kopenhagenu, gdje je slijedećim riječima opisala danski pristup tom problemu: ‘Veliki su tradicionalisti i kupuju gotovo isključivo danski proizvod… (i puno važnije)… većina Danaca će reći da je visok porez opravdan jer time omogućava besplatno obrazovanje i zdravstvo…’. A sad se sjetimo situacije koja samo što nije ponovno krenula, privatnog turističkog sektora, i pristupa plaćanju elementarnih davanja državi iz prihoda koji sigurno nisu mali. Tada postaje jasnije kako mi nemamo nikakve šanse za bilo kakve pomake jer nemamo taj stav u glavi: ‘Ako ja dam tebi, imam pravo nešto od tebe tražiti.’, što prevedeno znači da ćemo imati, ako tako počnemo razmišljati, i novaca u općinskom proračunu da dodatno platimo čovjeka koji će (ako želimo/ trebamo imati apoteku) onda u ovoj nestašici kadra doći živjeti i raditi na otok. Kod nas se češće misli suprotno, da država mora sve učiniti, po cijenu upitne isplativosti (npr. sumanuto skupi, gotovo eksperimentalni lijekovi koji su senzibilizirali javnost) i uz dodatna zaduživanja koja će sigurno jednom doći na naplatu. Neće se svi sa mnom složiti, pogotovo oni koji su apostrofirani, ali svakome je dana savjest da ju preispita. Drugačije će ispasti da ćemo i dalje nagrizati to potpalublje, kao štakori ili obezglavljeni mungosi, zbog čega sve više vode nadire u taj brod koji tone (umjesto da nekako gubicama začepimo te rupe) i zbog kojeg je sve više onih koji su s njega pobjegli (i savršeno dobro se prilagode pravilima i redu država u koje odlaze).