Naša sklonost sporom učenju i brzom zaboravljanju jedan je od glavnih „krivaca“ što smo, u sklopu obilježavanja dvadesete obljetnice ovih iznimno važnih događaja iz vremena priprema za obranu, „zaboravili“ na dostojan način obilježiti osnivanje postrojbe Zbora narodne garde.
Moramo se upitati jesu li nedostatak sredstava u proračunu Grada ili njihovo nepravovremeno uplaćivanje na račun organizatora ozbiljan razlog za još jednom ne reći veliko „HVALA“ pripadnicima prve postrojbe Oružanih snaga RH na dubrovačkom području koji su zasigurno podnijeli najveći teret u obrani Dubrovnika i stvaranju pobjedničke Hrvatske vojske. Ovaj put, barem što se sjećanja tiče, malo bolje su „prošli“ pripadnici specijalne policije „Grofovi“, redovito „preskakani“ djelatni i pričuvni pripadnici PU Dubrovnik, koji su uz ZNG i dragovoljce dočekali prvi udar agresora, a zahvaljujući osnivanju svoje udruge i dugo prešućivani pripadnici Odreda naoružanih brodova.
Ne umanjujući inertnost povjesničara i njihovo prečesto traženje vremenskog odmaka u ime objektivnosti, mišljenja sam da se za ovakvo stanje i izostanak sustavnog proučavanja Domovinskog rata glavni razlog krije u lošem odnosu društva i politike prema Domovinskom ratu i braniteljima.
ZABORAVLJENE POSTROJBE
I pored ograničenja koja nameće forma ovog feljtona, vođena sjećanjem na život i djelo Miljenka Bratoša, ovaj put ću čitateljima pokušati približiti još neke od gotovo zaboravljenih postrojbi, koje su nastale na njegovu inicijativu u „vremenu fundavanja“, a bez kojih herojska obrana Grada 1991. ne bi bila moguća.
Jedna od njih je zasigurno „ovlaš“ spomenuti Centar za obavješćivanje Dubrovnik, koji je, kako sugerira njihova ratna oznaka, još od vremena demokratskih promjena, kao mudra i uvijek budna sova, bdio nad sigurnošću građana. U jesen 1990. pripadnici COB-a, po već ranije izrađenim projektima, pristupaju realizaciji obnove i proširenja sustava radio-veza na ovim prostorima. Stavljaju se u funkciju repetitori na Veljem Dolu, Petki i Roti, a 23. siječnja 1991. na Bratoševu inicijativu izražavaju apsolutnu lojalnost politici RH i svoju spremnost za sudjelovanje u obrani njenog suvereniteta. Tijekom 1991. u novi sustav radio veza uključuju se i mjesne zajednice s područja općine kao i sve zdravstvene ustanove i njihova vozila hitne medicinske pomoći na dubrovačkom području. U rad Centra uključuje se i veliki broj vanjskih suradnika iz „Atlasa“, „HPT“ kao i Radio amateri.
S pojavom i razvojem prvih postrojbi, od ZNG i policije te ONB-a, Centar preuzima i organizaciju i razvoj njihovog sustava veza. Nemoguće je zaboraviti da je zahvaljujući uspješnoj suradnji s Centrom Zapovjedništvo obrane Dubrovnika, a posebno njegova kasnije osnovana 163. brigada HV imala jedan od najkvalitetnijih sustava radio i žične veze u postrojbama Hrvatske vojske.
Ovom prigodom, uz Bratoša nužno se sjetiti njegovog suradnika Rudija Butkovića, prvih ratnih načelnika Centra Živka Tolića i Miha Bokarice, pod čijim se vodstvom ova postrojba razvijala. Temeljna djelatnost mu je nedvojbeno bila funkcija obavješćivanja građana, a ona je tražila i najveće zalaganje ljudstva. U tim danima otvoreni telefon za pučanstvo, s četiri linije bio je gotovo neprekidno zauzet. Posredstvom svih komunikacijskih veza uvezanih u Centar primljeno je i proslijeđeno drugim korisnicima, u vremenu od 1. listopada 1991. do početka 1993. godine, preko trideset pet tisuća informacija i podataka. Iz dokumentacije COB-a (Zbirka dokumenata Muzeja; Ratni dnevnik, Bilteni, faks poruke i dr.) vidljivo je kako je samo u prvim ratnim godinama obrađeno gotovo petnaest tisuća pisanih faks i teleks poruka.
SNAŽNA PRISLUŠNA SLUŽBA
Vrlo rano razvijena je mreža motrilačkih postaja iznimno važnih za prikupljanje podataka od značaja za sigurnost građana i sveukupne obrane. Ovom prigodom, ne smijemo zaboraviti da je Centar razvio i snažnu prislušnu službu koja je uspješno pratila rad neprijateljskih radio veza. U vrijeme kompletnog prekida telefonskih veza s vanjskim svijetom, pri Centru su za potrebe svih subjekata obrane funkcionirala i dva telefonska satelitska kompleta.
Pored toga, u drugoj polovici kolovoza 1991., pod zapovjedništvom Rudija Butkovića osnovana je, javnosti do danas gotovo nepoznata, postrojba osiguranja COB-a, koja je do 15. rujna imala 45 pripadnika. Uz osiguranje objekta, ova postrojba izvršavala je zadaće izrade eksplozivnih naprava, osiguranja prijevoza oružja te pripreme terena na užem gradskom području za duži boravak u ratnim uvjetima. Ujedno, u skladu s zapovjednima Zapovjedništva obrane, njeni pripadnici odlaze kao snage ojačanja na prvu crtu bojišnice. Osnivanjem 163. brigade HV 13. veljače 1992. godine, postrojba prelazi iz sastava SNO i čini njenu 2. satniju 1. bojne.
Vrlo kvalitetno i pravovremeno Centar odrađuje uzbunjivanje stanovništva, o čemu najbolje svjedoči relativno mali broj civilnih žrtava u odnosu na žestinu i težinu ratnih djelovanja. Tako je od listopada 1991. do srpnja 1992. oglašeno 60 općih i zračnih uzbuna koje su ukupno trajale 50 dana, 14 sati i 11 minuta.
S obzirom na infrastrukturu i visoko stručne kadrove koje je imao, te povoljan smještaj na Gorici Sv. Vlaha, Centar je postao stožerno mjesto iz kog je vođena obrana Grada, pa ne čudi da je već 3. listopada 1991. doživio razorno raketiranje izvršeno od strane dva neprijateljska zrakoplova. Uviđajući njegovu važnost za obranu i želeći ga uništiti neprijatelj je nastavio s kontinuiranim napadima na zgradu COB-a te je 4. studenoga njegovu bližu okolicu pogodilo 29 topničkih projektila.
O opravdanosti mojih uvodnih tvrdnji najbolje svjedoči činjenica da pripadnici službe MiO (Motrenja i obavješćivanja) iz Dubrovnika, i pored ovom prigodom samo skromno naznačenih zasluga za uspješnu herojsku obranu Grada, svoj status branitelja iz Domovinskog rata moraju tražiti i dobiti tek kroz ponižavajući višegodišnji postupak pokrenut pred nadležnim institucijama u ožujku 1997. godine.
Uz već rečeni odnos prema braniteljima od strane društva i povjesničara, „nepravedno“ bi bilo među „zaslužnim“, za sustavno uništavanje stvarnih ljudskih vrijednosti stvorenih u Domovinskom ratu, ne spomenuti i mnoge koji su zapamtili kako su htjeli sudjelovati u obrani Domovine, pritom uporno „zaboravljajući“ da nisu smjeli.