Pero Kojan, konavoski ljubitelj konja i avanturist, iznenadio je prije nekoliko mjeseci svoju obitelj, najbliže prijatelje, poznanike pa čak i one koji ga ne znaju odlukom o putu u Australiju motorom.
No, bilo bi to jedno sasvim ‘obično’ putovanje da Kojan nije odlučio na put poći potpuno sam, preći jednu od najzahtjevnijih pustinja na svijetu gdje u ljetnim mjesecima temperature dosežu 55 stupnjeva, koju je prije njega na motoru prošlo svega pet ljudi, proći kroz ‘zemlju Aborigina’ uzduž i poprijeko, i uzeti punih mjesec dana da bi istražio svaki kutak ovoga kontinenta. Na put je krenuo 21. prosinca prošle godine, a u Konavle se vratio 31. siječnja ove godine.
Samoća je prednost ovakvih putovanja
Prvo pitanje koje se nameće svima koji su za ovo čuli, pa tako prirodno i nama, bilo je – zašto poći sam? Ovaj avanturist nam je jednostavno objasnio kako ‘ljudi toliko stvari u životu ne rade sami, pa uopće zapravo nisu svjesni svoje sposobnosti i svojih mogućnosti’. Također dodao je kako su zapravo rijetki bili trenuci u kojima je zaista bio sam, jer kaže ‘Australci su toliko pristupačni ljudi da sam stekao toliko prijateljstava i rijetko bio sam’. Objasnio nam je i kako bi mu se bilo teško brinuti za još nekoga uz njega, i misliti o još jednoj osobi kroz svaki dijelić kilometra, ‘za takvo nešto morate zaista imati nekoga tko pozna svako vaše naginjanje motora’ dodaje. Iako je napomenuo kako neke dijelove putovanja, kao što je prelazak Ulurua ne bi preporučio nikome da krene bez pratnje, osim ako zaista drugog rješenja nema.
A kako bi zaista prešao Uluru, prije je trebalo ishoditi toliko potvrda i dozvola. Jedna od njih je bila i dozvola o prelasku dijela u kojemu su nastanjeni domoroci Australije, a ujedno je taj dio za njega bio i najteži jer je teren bio težak, 1150 km teškog offroad-a za kojeg je Kojan itekako bio spreman.
– Krenem, upadnem u duboki pijesak i prevrnem se s motorom, dignem se i sjednem na motor i taman kad mislim odustati, pijesak postane savršen i motor kao da je stvoren za njega. U tren opet postaje užasan i opet padam, i tako nebrojeno puta. Ključ ovakvoga putovanja je dobra priprema, jer mnogo ljudi je pokušalo, no toliko se tu zavrzlama može dogoditi ukoliko priprema nije odrađena savršeno – dodao nam je Kojan.
No, unatoč svim pripremama uvijek postoje dijelovi na koje je nemoguće utjecati, pa je tako i našega sugovornika na putu uhvatila bolest.
– U tri dana sam izgubio četiri kila, ne znam je li razlog bila dehidracija ili sam se možda zarazio od vode, to me toliko izmorilo tako da sam čak u jednom trenutku posumnjao u daljnji nastavak puta – objašnjava nam Kojan.
I Božić i Novu Godinu tako je ovaj Konvaljanin dočekao u Australiji. Božić je proslavio polnoćkom u crkvi u Melbourne-u, gdje je svećenik s oltara zamolio vjernike da se pomole za zdravlje i siguranput Pera. Novu Godinu je odlučio provesti sam i naspavati se kako bi idući dan mogao nastaviti putovati. Pa se tako uputio na večeru u restoran, za koji je shvatio da je zapravo klub, u kojem je za tu noć postao i počasni član, jedini bez Australske putovnice kroz smijeh nam objašnjava, no ipak nije se odveć zadržao jer trebao se odmoriti za nastavak putovanja.
– Kada postanete član kluba imate pravo i na posebne popuste koji vam se pružaju kao članovima, po posebnim cijenama možete uživati cijelu noć, kako sam bio previse umoran i pripremao sam se sutra za nastavak puta, nisam se dugo zadržavao u klubu, pošao sam ranije leći da se ne osramotim kako ne mogu pratiti Australski tempo u ispijanju piva – kroz smjeh govori Kojan.
Oduševio se i odnosom Australaca prema Europljanima. Kaže, njegove DU 231 GG tablice su mu toliko pomogle, jer kad bi netko vidio europske oznake odmah bi priskočio u pomoć. Što nas zapravo ne čudi jer koliko je ljudi svoj motor zapakiralo u drvenu konstrukciju i avionom ga poslalo na drugi kontinent?! No, tu nije bilo dvojbe za Kojana, motor je išao s njime.
– Prošao sam sve velike Australske gradove i ni jednom nisam doživio nervozno trubljenje vozača osim pozdrava Hrvatskih iseljenika koji su bili iznenađeni pojavom i Hrvatskom šahovnicom na posebno izrađenoj kacigi za to putovanje. Jednom prilikom na putu mi je nestalo goriva, te sam tada naletio na jedne Australce koji su mi odmah ponudili pomoć. Nasuli su mi zadnje kapi goriva svojih rezervi. Nudio sam im pedeset australskih dolara, no nisu ih primili. Mislio sam da je to zato jer sam im ponudio previše, no nakon što sam im ponudio deset američkih dolara koje su također odbili, shvatio sam zapravo da i oni žele biti dio moje avanture – ispričao nam je Kojan.
– Australci su ljudi s iskrenim osmijehom, oni nisu opterećeni ovozemnim problemima kao mi Hrvati. Njih nije briga gdje je tko bio prije 20 ili 30 godina, niti kakav mu je društveni status, što ima na sebi ili što vozi. Nepravdu shvaćaju ozbiljno, pa ćete tako zateći situacije u kojima su nedjeljom kazne za prebrzu vožnju duplo skuplje nego radnim danom. To je narod kakvom mi trebamo težiti. Nisu Hrvati Australci, niti to trebamo biti, ali toliko je stvari na koje se možemo ugledati i pokušati biti rasterećeni nebitnih stvari, ali i odgovorni kao oni. Država vjeruje čovjeku, ali se zato i strogo kažnjava onoga koji je izigrao državno povjerenje – odgovorio je Kojan na naše pitanje o usporedbi dvije države.
Puno je ljudi vrijednih spomena, koji su moje putovanje obogatili predivnim iskustvima, prijateljstvima i produbili moje rodbinske veze . Htio bih spomenuti i Croatian Network Rider Club koji me nakon mog povratka iz Sydeya u Melbourne pratio, odnosno desetak motociklista, kroz slavni Great Ocean Road na mom putovanju prema najzahtjevnijem djelu putovanja – pustinji.
Cijeli put je iznosio oko 10 tisuća kilometara, u 4o dana, nevjerojatna brojka koja za njega zapravo ne predstavlja ništa neobično. Za Kojana je to sasvim prirodno, i kaže ovo mu neće biti zadnje veliko putovanje. Uskoro priprema put u Latinsku Ameriku, pa će proći Čile, Kolumbiju, Urugvaj, Paragvaj, Brazil…
Tekst: Petra Žuvela/Luka Čavar; Foto: Pero Kojan