Posljednjih dana pažnju javnosti privlači slučaj medicinske sestre koja je, prema navodima iz medija, varala na putnim troškovima. Da nisam državljanka Republike Hrvatska i da čitam sve te članke i ponajviše, komentare građana ispod istih, pomislila bih kako ova država živi bolje od Švicarske te kako ima stroža pravila od Sjeverne Koreje. Takva količina zgražanja, moralnih presuda i gotovo nasladne ogorčenosti ostavlja dojam da smo napokon pronašli korijen svih naših problema i to u jednoj ženi, jednoj adresi i jednom obrascu za putne troškove.
Ne opravdavam nikoga tko na bilo kakav način vara sustav, ali ono što me istinski zbunjuje jest razmjer javne hajke, a s druge strane zatvaranje očiju pred državnim vrhom, pred onima koji donose odluke i zakone koji nekim čudom često ne vrijede za njih same i pred onima koji kroje pravila po kojima svi ostali moraju igrati. Kao da smo razvili refleks da smo prema dolje strogi, a prema gore tihi. Prema malom čovjeku smo nemilosrdni, a prema moćnima oprezni. I onda imamo komentare kojima se potiče javno sramoćenje, dok istovremeno svjedočimo kolektivnoj amneziji kada su u pitanju političke afere i milijunski promašaji koji nisu dobili epilog dostojan razmjera štete koju su ostavili iza sebe.
Ne trebamo ići daleko u prošlost da bismo se prisjetili koliko je takvih afera prošlo kroz naslovnice, koliko je ministara i visokih dužnosnika odlazilo pod teretom optužbi, koliko je istraga najavljivano uz dramatične konferencije za medije, a koliko se ih se malo zapravo završilo pravomoćnim presudama. Sjetimo se samo slučaja bivšeg premijera, onda afere Agrokor ili Gabrijele Žalac i afere „Softver“. Ne želim nabrajati dalje jer u nijednoj svojoj kolumni nisam prozivala i navodila nečija imena, a svi s lakoćom možemo nastaviti ovaj niz jer ne živimo ispod kamena, već u državi gdje je broj ovakvih primjera opasno visok. Držimo se pitanja o desecima ili stotinama milijuna eura javnog novca, o zlouporabi političke moći, o sustavnim propustima jer sve su to stvari koje oblikuju standard građana, stanje zdravstva, školstva i mirovinskog sustava. To su na koncu odluke koje određuju hoće li mladi ostati tamo gdje su rođeni ili će biti prisiljeni svoju sreću potražiti daleko od naše zastave.
I onda je opravdano pitati zašto je bijes najglasniji kada je riječ o malom čovjeku bez političke moći? Zašto se moralna panika aktivira samo u ovakvim primjerima, a kod „velikih“ je skoro postalo šablona ponašanja? Pravi test zrelosti jednog društva nije koliko glasno osuđuje slabije, već koliko hrabro propituje jače.
Prisjetite se bojkota trgovačkih lanaca prije dvije godine, kada su građani putem društvenih mreža organizirali inicijativu protiv poskupljenja cijena hrane i osnovnih potrepština. A onda se prisjetite koliko je dugo trajala naša upornost dok nije došlo do prešutnog odustajanja i slijeganja ramenima s mislima „tako je, kako je“. Gdje je hrabrost onda bila? Gdje je nestala snaga zajedništva kojom smo poručili da nam je dosta? I upravo u toj kratkotrajnosti leži odgovor na pitanje zašto je bijes najglasniji kad je riječ o pojedincu. On je opipljiv, dok sustav traži upornost, znanje, sudjelovanje, izlazak na izbore i praćenje rada institucija.
Ako želimo društvo u kojem pravila vrijede za sve, onda trebamo biti spremni na tu vrstu zrelosti i prestati mjeriti moral po hijerarhiji. Poštenje se ne može očekivati samo od onih koji nemaju zaštitu funkcije. Sve do tad, pravdu imamo samo kao spektakl i povremeni trač, ali nikako ne kao standard.
I sve dok se ovo gore navedeno ne promijeni i dok se mi kao društvo ne usuglasimo što smo sve u budućnosti spremni tolerirati, nastavit ćemo živjeti u začaranom krugu selektivne ogorčenosti i kratkotrajnog moralnog zanosa. I za kraj, linčovanje pojedinca pred očima javnosti nije samo nehumano, već i društveno destruktivno. Takvo ponašanje odražava nemoć, a ne pravdu, a da ne pričamo o tome da riskiramo gubljenje empatije, razboritosti i osnovni osjećaj ljudskosti.
