Ključno pitanje na koje ćete u ovom tekstu dobiti odgovor je jesu li naši vojno sposobni građani/muškarci dužni, ako bi bila napadnuta npr. Francuska ili pak njezini departmani u Alžiru, ići u rat?! Ma čak i žene za slučaj da se u vrhu NATO-a tako odluči?!
16 godina članstva
Ratovi u svijetu, na žalost, unatoč činjenici da je na globalnoj razini rat, izuzev obrambenog, zabranjen davne 1928. godine tzv. Briand – Kelloggovim paktom, koja je zabrana potvrđena brojnim međunarodnim ugovorima, uključujući Povelju Ujedinjenih naroda, i dalje se vode. A oružjem se neprestano ‘zvecka’ i tamo gdje se ne ratuje. Od napada Rusije na Ukrajinu ta su ‘zveckanja’ sve bliža zapadnom svijetu i sve opasnija. A mogućnost Trećeg svjetskog rata od hladno-ratovskog razdoblja, po mnogim političko-vojnim analitičarima, nikad nije bila izvjesnija. Naravno da nije dobro dizati paniku čemu su, na žalost, i mediji često skloni, međutim isto tako nije dobro zabijati glavu u pijesak pred realnošću. Logično, nadat ćemo se da će sve navedeno ostati na razini pukih pretpostavki, promašenih. Ipak nije zgorega biti informiran o našim obvezama, kao države koja će 1. travnja 2025. obilježiti 16 godina od ulaska u NATO savez, za slučaj da neka od njegovih članica bude napadnuta.
Sudjelovanje u NATO-vim akcijama do sada
Desetak tisuća pripadnika Hrvatske vojske sudjelovalo je do sada u NATO vođenim misijama, operacijama i aktivnostima. Članstvo u NATO savezu nas, logično, i košta. Od trenutka pristupanja Savezu, Hrvatska je sudjelovala u svim najvažnijim aktivnostima NATO-a, a to su: savezničke operacije i misije u Afganistanu, na Kosovu, u Iraku, na Mediteranu te borbenim skupinama na Istočnom krilu Saveza. Hrvatska je na taj način ispunjavala i očito će nastavit ispunjavati svoje međunarodno-pravne obveze u stabilizaciji kriznih žarišta. Osim toga obvezna je nadalje razvijati sposobnost vlastitih Oružanih snaga, što u praksi znači u njih ulagati i usavršavati ih.
Sjevernoatlantski ugovor
Članice Saveza, tako i Hrvatska kao jedna od njih, ‘dijele iste osnovne vrijednosti i interese te su predane očuvanju demokratskih načela i međunarodnog pravnog poretka, čineći sigurnost Europe i Sjeverne Amerike nedjeljivom’. Savez se obvezao, pa tako i Hrvatska ratificirajući temeljni ugovor NATO-a, na obranu zemalja članica u slučaju agresije ili opasnosti od agresije, vodeći se načelom da napad na jednu ili više članica znači napad na sve, temeljem članka 5. Washingtonskog sporazuma, odnosno točnim nazivom Sjevernoatlantskoga ugovora koji je sklopljen na neograničeno vrijeme, a glasi: ‘Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja. Svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti. Takve mjere moraju se zaustaviti kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti’. Na Članak 5. nadovezuje se Članak 6. ove međunarodne konvencije u kojem stoji: ‘U svrhu članka 5, oružani napad na jednu ili više potpisnica smatra se da uključuje oružani napad:
– na teritorij bilo koje potpisnice u Europi ili Sjevernoj Americi, na Francuske departmane u Alžiru, na teritorij Turske ili na otoke pod jurisdikcijom bilo koje od potpisnica u Sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove obratnice;
– na snage, plovne objekte ili zrakoplove bilo koje potpisnice, kada se oni nalaze na ili iznad tog teritorija, ili bilo kojeg područja u Europi u kojem su okupacijske snage bilo koje od potpisnica bile stacionirane na dan kada je ugovor stupio na snagu, ili na Mediteranu, ili Sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove obratnice’.
Iz navedenoga je sve jasno – bude li napadnuta ijedna od navedenih zemalja praktički je za nas jednako kao da je napadnuta sama Hrvatska. Jer članstvo u NATO-u obvezuje i druge članice da je brane.
Donošenje odluka
Sve odluke NATO saveza donose se zajednički, konsenzusom i to u okviru najvažnijeg tijela za donošenje odluka NATO-a a to je Sjevernoatlantsko vijeće, u kojem su zastupljeni predstavnici svih članica Saveza na razini veleposlanika, ministara, te šefova država i/ili vlada. Svaka zemlja članica sudjeluje ravnopravno u procesu odlučivanja bez obzira na veličinu, politički, vojni ili ekonomski značaj. Saveznici ipak zadržavaju pravo na prostor za samostalno djelovanje, uz poštivanje zajedničkih odluka i akcija, što u suštini znači da napadnuta zemlja s jedne strane u okviru svoje unutarnje politike ima pravo donositi odluke o svojoj obrani. Međutim, jednom usvojene savezničke odluke omogućavaju zajedničko i usklađeno djelovanje ojačano političkom solidarnošću. I one su apsolutno pravno obvezujuće za sve države članice saveza, pa tako i Hrvatsku.
Strateški koncept NATO-a
Strateškim konceptom NATO-a iz 2022. godine u čijem je donošenju u Sjedištu NATO-a u Bruxellesu sudjelovala i Hrvatska, odnosno njeni predstavnici, pružen je jasan skup smjernica za Savez u srednjoročnoj perspektivi. Ovaj se Strateški koncept temelji na zadaći jačanja zajedničkog odvraćanja i kolektivne obrane, a njegovo je donošenje potaknula brutalna ruska agresija na Ukrajinu. U najkraćim crtama obveze zemalja članica NATO-a, pa tako i Hrvatske, su se od donošenje Strateškog koncepta još pojačale.
A naš Zakon o obrani?!
Naš Zakon o obrani jasno definira koja državna tijela i u kojoj proceduri donose koje odluke za slučaj rata, a to podrazumijeva odlučivanje za slučaj napada na samu Hrvatsku ili bilo koju članicu NATO-a. Međutim, nastavno na sve navedeno, jasno je da su pri donošenju tih odluka naša nadležna državna tijela obvezna poštovati ono na što smo se kao država obvezali potpisujući Sjevernoatlantski ugovor. Praktički to znači da smo za slučaj napada na neku od članica NATO-a ono što se odluči na vrhu, a vrh je spomenuto Sjevernoatlantsko vijeće, dužni ispoštovati. Hipotetski da se na tom vrhu odluči da će sve članice upregnuti sve svoje oružane snage, pa i pozvati sve građane na obveznu oružanu službu, mi smo se toj odluci dužni pokoriti. Dakle da – moguća je takva odluka i isto tako je moguća sveobuhvatna mobilizacija i odlazak svih vojno sposobnih građana/muškaraca na bojište. Pa gdje god ono bilo. Hipotetski u tom se vrhu može odlučiti i da treba mobilizirati i žene, za slučaj da obrana zahtjeva i takav potez. Malo vjerojatno, ali ne i nemoguće.
Za razumijevanje odnosa našeg Zakona o obrani, odnosno ovlasti koje iz njega proizlaze za naša nadležna državna tijela, treba se spomenuti Članka 134. Ustava Republike Hrvatske u kojem stoji: ‘Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona’. Dakle jasno je da je Sjevernoatlantski ugovor po pravnoj snazi iznad Zakona o obrani.
A što da odbijemo?
Iz gore navedenog Članka 134. Ustava jasno je da je u hijerarhiji pravnih akata koji tvore naš unutarnji pravni poredak ipak Ustav na samom vrhu, dakle iznad međunarodnih ugovora. A prema njegovom Članku 100. vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske je predsjednik Republike. On je taj koji, na temelju odluke Hrvatskoga sabora, objavljuje rat i zaključuje mir. Navedeno ipak ne znači da predsjednik i Hrvatski sabor mogu, jer ih na to ovlašćuje Ustav kao najviši pravni akt, odlučiti da se to što je neka zemlja članica NATO-a napadnuta nas ne tiče. Odnosno čisto formalno-pravno gledano mogu, ali uz neopisivo grozne posljedice za našu zemlju. To bi značilo kršenje međunarodnog ugovora i nesumnjivo bi odbijanje izvršavanja odluka donesenih u vrhovnom tijelu NATO-a, uključujući gore navedenu da se mobiliziraju vojno obvezni građani svih članica NATO-a za obranu jedne od država članica Saveza, značilo za nas doslovno političku smrt u globalnim okvirima koja, logično, za sobom povlači gospodarsku i svaku treću. Nesumnjivo bi nam uslijedile brutalne sankcije, izbacivanje iz NATO pakta i potpuna izolacija. Dakle da zaključim – takvo nešto bi bilo političko samobojstvo Hrvatske i stoga je nemoguća opcija!