Ovom monografijom Umjetnička galerija Dubrovnik postaje bogatija za još jedno djelo te na dostojanstven način valorizira svestran i bogat opus najstarijeg dubrovačkog umjetnika gospara Toma Gusića – rekao je Tonko Smokvina, ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik u srijedu navečer na predstavljanju monografije Tomo Gusić. Ona je nastala povodom retrospektivne izložbe ovog dubrovačkog umjetnika, koja je održana u prosincu 2018. godine, a koja je, kako je podsjetio Smokvina, prikazala raznovrstan opus Gusića, onaj dobro znani slikarski opus, ali i manje valoriziran dizajnerski opus.
Uz Smokvinu i samog umjetnika Toma Gusića, u predstavljanju monografije sudjelovali su i njeni autori dr. sc. Marija Tonković, dr. sc. Antun Karaman i urednik monografije Marin Ivanović, te dizajner monografije Luka Gusić.
-Retrospektivna izložba je pokazala toliko materijala da je bilo šteta napisati tekst na tri stranice i zaboraviti ga nakon što prođe izložba. Došlo je do ideje da se taj materijal pretoči u nešto opsežniji materijal, u knjigu koja je na sažet način ukazala na sve ono što je Tomo Gusić napravio u svom umjetničkom radu, i slikarskom i dizajnerskom – rekao je dr. sc. Antun Karaman. Kako kaže, Gusić iza sebe ima 70 godina slikarskog rada, ‘gotovo nepoznatog’.
-Mene je to podsjetilo na jednu raniju sličnu situaciju. U dubrovačkoj likovnoj klimi, odrastao je jedan slikar, možda i najbolji među njima, ekspresionist, kolorist Božidar Rašica. Zanijekao je svoje slikarske početke. Smatrao je da nije bilo potrebno spominjati i ono što je radio ranije. Na izvjestan način to se dogodilo i s Tomom Gusićem. On je 60-ih godina počeo raditi kao grafički urednik u Telegramu, pa prešao u Školsku knjigu, pa radio za Atlas i galeriju Sebastian… Radio je sjajan materijal koji je njemu omogućavao životnu egzistenciju, a slikarstvo je ostao njegov, neću reći hobi, nego skriveni dio života u koji nitko nije ulazio. Kad sam počeo raditi 70-ih godina, nisam znao ni da on slika. Vidio sam njegove sjajne plakate i dizajnerska rješenja, a prve sam slike vidio negdje 90-ih godina kad je napravljena njegova prva samostalna izložba – naglasio je. Kad je krenuo napraviti pregled onoga što je Gusić slikao, Karaman je rekao da je naišao na sjajan materijal.
-Tu je stotine slika, što u privatnom vlasništvu, što u njegovom ateljeu. I trebalo je napraviti suvisli pregled svega toga – kazao je Karaman te je rekao da stoji iza svake riječi koju je napisao.
-Ne znam bih li mogao ponoviti još jednom tako nešto. No, ovaj materijal je zaslužio puno raniju valorizaciju, puno ranije pokazivanje javnosti. Tomu čestitam na ustrajnosti, on i danas slika nekoliko sati dnevno. I danas silazi u Grad po nekoliko sati, da ga osjeti, da osjeti njegove ritmove, mirise, boje i okuse, sve što Grad može pružiti. Ostavio je sjajno svjedočanstvo, koje sad nije samo njegova memorija, nego će postati i naša – naglasio je Karaman.
‘Ma to ti nije nešto, to ti ja ne priznam’
Dr. sc. Marija Tonković, muzejska savjetnica i dugogodišnja stručna suradnica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, provela je analizu dizajnerskog i grafičkog opusa gospara Gusića. Istaknula je da je znala kako Gusić slika jer je krajem 60-ih zalazila u njegov atelijer u Zagrebu. ‘Što je on sigurno zaboravio’, dodala je.
-Moram priznati da me cijelo vrijeme tijekom rada polako dekuražirao. ‘Ma to ti nije nešto, to ti ja ne priznam’, govorio je. Mislim da tu ima malo i lažne skromnosti. Dok se intonira Himna slobodi i dok se razvija barjak, kojeg svi već prepoznavamo kao jedan od simbola Grada, malo tko će se sjetiti da za vizualni identitet Dubrovačkih ljetnih igara 1968. godine zaslužan Tomo Gusić – naglasila Tonković te dodala da je jedan od njegovih najuspješnijih dizajnova bio za galeriju Sebastian. Spomenula je da je osmislio i logo za Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski.
‘Tomo je govorio: Što će nam to!’
Urednik monografije Marin Ivanović spomenuo je da se Tomo Gusić permanentno vratio u Grad 1981. godine.
-Tada je raskrstio s dizajnom, ali nije sa slikarstvom – rekao je Ivanović. Naglasio je da je profesor Karaman u monografiji donio elaboraciju Gusićevog slikarstva.
-Pokazao je da Tomo Gusić nije nastavljač kolorističke tradicije, u smislu Dulčića i drugih slikara, nego je pokazao njegove specifičnosti. Tekst Mare Tonković prvi je donio sintezu onoga što je Gusić radio do 1981. godine – istaknuo je te dodao da je riječ o čovjeku koji je bio ‘pionir dizajna u to vrijeme i nekih stvari koje su bile revolucionarne’.
-Mare Tonković je to pokazala vrsno i elaborirala u tekstu bolje nego što to mogu izreći – rekao je. Prisjetio se pokojnog Iva Rudenjaka koji mu je puno puta govorio: ‘Ajmo napraviti Tomovu monografiju. Ja ću sve financirati’.
– Tomo je govorio: ‘Ma što će nam to, nikoga to ne zanima, to nije vrijedno’. Skupilo se nas nekoliko i napravili smo tu monografiju. Tonko Smokvina je udario završni pečat da ona doista bude tu. Monografija je osobna karta. Mi bez toga ne znamo točno tko smo mi, i što smo mi. Ona govori tko je Dubrovnik – rekao je.
‘Lijepa spona između oca i sina’
Monografija, čije grafičko oblikovanje potpisuje Luka Gusić, sadrži niz reprodukcija u boji – slika, grafičkih i dizajnerskih rješenja, te je ovim nakladničkim projektom kompleksno djelo dubrovačkog umjetnika na dostojan način valorizirano.
-Zašto je Luka Gusić grafički dizajner ove monografije? Zato što je on njegov sin, zato što ga jako poštuje. Zato što postoji nimalo umjetna, niti naručena, već prirodna i lijepa spona između sina i oca koju sam i osobno osjećao, jer je moj otac umjetnik, kao i mati. Želio sam da ju i ova monografija dobije. Riječ je o dvojici autora kojima ne treba posrednik, ne treba im drugi metajezik te se u potpunosti razumiju. Luka Gusić je napravio fantastičnu monografiju, na nekin način možda i hommage onome što je njegov otac dao grafičkom dizajnu Hrvatske. Nije mu bilo lako prihvatiti da bude autor očeve monografije u grafičkom smislu. No, on je taj koji je monografiju doveo u jednom fizičkom smislu, u prisutnosti koju imamo ispred sebe – rekao je Ivanović.
Dvije i pol godine je bilo potrebno da se monografija napravi, istaknuo je Luka Gusić.
-Počela je koncepsijski kao katalog, a završila je kao monografija. To malo predstavlja probleme u dizajnerskom smislu, ali mislim da je na ovaj način ispunjena njena svrha. Kad se rade monografije, postoji problem poznavanja umjetnika. Cijeli proces je bio olakšan. Jer, Tomine slike znam otkad sam bio mali. Htio sam prikazati Toma onakav kakav jest. Nadam se da sam uspio. Za ovu knjigu sam se inspirirao i njegovim dizajnerskim stvarima i rješenjima. Mislim da je to dobar hommage – dodao je.
-Što reći, ne volim vam govorit’. Vruće je! Hvala vam što ste došli i više se ne vidimo! – rekao je veliki slikar Tomo Gusić, na što je Marin Ivanović dodao: ‘Isto ti je drago da je monografija izišla’.