Rođen sam 26. travnja 1993. godine u Dubrovniku. Nakon Osnovne škole Ivana Gundulića upisao sam Sportsku gimnaziju jer sam se cijeli život bavio vaterpolom na profesionalnoj razini. To je uvelike utjecalo na moj životni put. U srednjoj je školi sve bilo podređeno vaterpolu, ali sam pri odabiru fakulteta pretendirao tehničke znanosti. Na kraju se izbor Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu pokazao kao dobar odabir. Odmah sam se pronašao u predmetima vezanima za prometno planiranje, što je danas dio mog posla – rekao je na početku razgovora za DuList mladi dubrovački prometni stručnjak Orsat Lale, doktorand prometnih znanosti koji, premda živi u metropoli, prati
zbivanja u rodnom gradu, posebno u polju njegove struke. Za DuList Lale govori o trendovima i izazovima prometnog planiranja, ali i prometnim boljkama grada pod Srđem.
Zaposleni ste na Fakultetu prometnih znanosti?
Na fakultetu sam zaposlen u uredu za projekte, gdje se osim na poslovima koordinacije i prijave projekata radi i na stručnim poslovima izrade studija i projekata, što mi je dosta zanimljivo. Nisam u nastavnom kadru i ne držim predavanja, ali sam upisao doktorski studij. Odradio sam predavanja i sad moram odrediti područje interesa unutar prometnog planiranja u urbanim područjima. U uredu za projekte ima dosta posla, ali moram pronaći vremena i za rad na doktoratu. U Zagrebu sam već osam godina i u metropoli mi je dobro. U Dubrovniku sam tek dvadeset dana ljeti i za blagdane. Nemam puno godišnjeg odmora, ali većinu potrošim za povratak Gradu.
Kojim se projektima bavite u fakultetskom uredu?
Fakultet je obrazovna ustanova, ali ujedno i znanstveno-istraživačka. Fakultet se prijavljuje na europske natječaje gdje je primarno riječ o znanstveno istraživačkim projektima te na natječaje za izradu stručnih studija i projekata. Imamo puno posla i mogu reći da fakultet ima ključnu ulogu u segmentu prometnog planiranja na državnoj razini.
Koji su danas najmoderniji trendovi u prometnom planiranju?
S obzirom da je uvijek riječ o različitim područjima, gdje je svaki grad neka specifična cjelina, prije bilo kakvih prijedloga mjera uvijek se radi detaljna analiza postojećeg stanja u tom području. Budući da europska regulativa i politika nalažu smanjenje emisije ugljikovodika u urbanim središtima, uvijek se ide s tendencijom da se ljudima ponudi alternativa za osobni automobil kroz kvalitetan javni prijevoz ili organizaciju i implementaciju biciklističkih i pješačkih staza, ‘bike sharinga’ i sličnih sustava. Ključno je rasteretiti promet. Zbog prometnih gužvi i zagušenja dolazi do štetnog utjecaja na okolinu i smanjenja kvalitete života. U Dubrovniku je ta situacija još specifičnija zbog reljefa i guste izgrađenosti grada. Tu nema prostora za ogromne građevinske radove ili dodavanje prometnih traka. Međutim, za prometni sustav u Dubrovniku primarne su organizacijske mjere. Bitno je postaviti cilj i ići prema njemu. Ili kroz rasterećenje prometa ili povećanje brzine protočnosti. Jedno vuče drugo. Ali u svemu je bitna analiza postojećeg stanja s kvalitetnim i točnim ulaznim podacima.
Kako prometni stručnjak može utjecati na ljudsku psihu, kako se ne bi vozila jedna osoba u jednom vozilu, već možda njih četiri u jednom? Ili da umjesto auta koriste javni prijevoz? Je li to također dio Vašeg posla?
Može se reći kako je sve to interdisciplinarno. Utjecaj na ljudsku psihu je ipak izvan prometnih znanosti, ali se kroz provedbu mjera pokušavaju promijeniti navike korisnika prometnog sustava. Važno je ukazati na štetnost prometnog sustava. Dubrovčani nemaju naviku ‘car poolinga’, ali nadam se da će se to promijeniti. Četiri vozila s po jednom osobom ili jedno vozilo s četiri osobe je znatna razlika. U tom smjeru treba ići. S druge strane, da bi se ljudi ‘ostavili’ automobila potrebno im je pružiti kvalitetnu alternativu. Proveo sam pola godine u Grazu na praksi u jednoj tvrtki koja se bavi prometnim planiranjem. Kad sam prvi put došao u Graz, nisam mogao vjerovati da je to drugi svijet, premda je na 3 sata vožnje od Zagreba. Njihov prometni sustav funkcionira savršeno. Građani Graza osobni automobil smatraju luksuzom i funkcioniraju bez njega, ali zato što je sve jako dobro povezano. Na jednom čvorištu imaju prigradske željeznice, gradske tramvaje i autobusni kolodvor s velikim garažama za bicikle. Riječ je o intermodalnom prijevozu, gdje do jedne točke idete jednim prijevozom, do druge drugim itd.
Grad se više nema gdje širiti nego u Lapadu. Gradi se u Solitudu, na Babin kuku, podižu se smještajni kapaciteti, a prometnice ostaju iste i već su preopterećene
Ali kod nas reljef ne pogoduje bicikliranju?
Ne, kod nas klasični bicikl zbog terena ne bi mogao biti rješenje, ali je alternativa u električnim biciklima. Smanjuju otpor i olakšavaju vožnju uzbrdo, najopćenitije rečeno. Mislim da je Grad Dubrovnik to prepoznao kroz europske projekte, ali je pitanje vremena i volje da se to provede u djelo. Nadam se da će ta opcija zaživjeti. Pa svi smo svjesni da je ovo danas neodrživo. Alternativa svakako mora biti i učinkovita, kako bi se gradsko putovanje obavilo kroz 20 minuta.
Bi li rješenje bilo u izgradnji garaža, kako bi se možda prometnice oslobodile, ‘prodisale’?
Postoje studije koje kažu kako je sustav garaža koristan, ali je to sve složeno i skupo, a naravno pitanje je i prostora. Meni se osobno sviđa politika upravljanja parkirališnim površinama i opcija vođenja prometa izvan centra pa alternativnim prijevozom dovoditi korisnike u centar. To se može provesti kroz 4–5 godina, uz kvalitetnu suradnju i jasan cilj. U svijetu se s ciljem rasterećenja prometa u urbanim središtima koristi tzv. ‘park and ride’ sustav. Riječ je o velikim parkirališnim kapacitetima izvan gradova, gdje ljudi ostavljaju svoja vozila. Takvi su terminali kvalitetno povezani s gradskim središtem. Ljudi izvan grada dolaze na terminal, ostavljaju auto izvan grada te s određenim vidom prijevoza idu prema centru. Dakle, imaju osigurano parkirno mjesto. Već sam pisao članke o lokaciji terminala u gruškoj luci, ali tek je riječ o početnoj ideji. Treba tu utvrditi još niz detalja: od zemljišta do prostora za izgradnju takvog kapaciteta. Međutim, važna je početna ideja. Lokacija može biti i negdje drugdje. Brojni europski gradovi imaju uveden takav sustav i siguran sam da bi i Dubrovnik mogao pronaći slično rješenje.
Promet oko povijesne jezgre se po nekim idejama namjerava ograničiti samo na ‘lokalne’ tablice. Koliko su takva rješenja efikasna?
To može biti rješenje. Imamo u Europi takvu praksu, gdje se u područjima u kojima dolazi do preopterećenosti prometnica, što dovodi do pojave štetnih plinova, uvode tzv. ‘low emission zone’. Svaka mjera koja rasterećuje prometnice je dobra, ali se ne može korisnike ograničiti do te mjere da im se nešto ukine, a da im se ne ponudi alternativa. Ne možete korisnike prometnog sustava prisiliti da više ne koriste osobne automobile, ako im ne ponudite kvalitetnu alternativu.
Čini se da se uspostavio ritam dolazaka turističkih autobusa na Pile, ali moraju li dolaziti i iskrcavati baš na Pile?
Turistički autobusi su sigurno značajni generatori onečišćenja i zagušenja. I njihovo se prometovanje može regulirati drukčije. Prije svega se mora uspostaviti informacijska mreža kojom će se sve regulirati. Pritom se može iskoristiti ITS sustav, koji omogućuje trenutne informacije o stanju u prometu, te u skladu s tim djelovati. Ako vidimo da već nastaje veliko zagušenje onda se u tom trenu zaustavljaju autobusi u gruškoj luci. To je ugrubo rečeno, jer sve treba biti razrađeno do najsitnijih detalja, u skladu s analizom postojećeg stanja i zakonskom regulativom.
Na užem području grada imamo nekoliko kružnih tokova, a svaki je, čini se, polučio drukčiji rezultat. Neki su s više uspjeha, a neki s manje.
Kružni tokovi se sve više primjenjuju u urbanim središtima i pokazuju se kao dobra rješenja. Pri njihovom projektiranju siguran sam da su izvođači odradili određenu analizu i da je sve bilo utemeljeno na pravim podacima i stručnom znanju. Kružni tok na Solskoj bazi, na primjer, je ispunio svoju svrhu. S druge strane imamo kružni tok na Pošti Lapad, koji nije najbolje funkcionirao bez semafora jer su pješaci konstantno prekidali prometni tok. Trenutno rješenje je svakako bolje od prethodnog, iako uvijek treba imati na pameti da jedan kružni tok ne može riješiti takva prometna preopterećenja. U Lapadu se ne može pronaći nikakvo rješenje bez izvođenja velikih građevinskih zahvata ili neke organizacijske mjere kojom bi se promet ograničio. Grad se više nema gdje širiti nego u Lapadu. Gradi se u Solitudu, na Babin kuku, podižu se smještajni kapaciteti, a prometnice ostaju iste i već su preopterećene. Izgradnja pothodnika ili nadvožnjaka za pješake bila bi od značajnog pozitivnog utjecaja, ali predstavlja veliku investiciju s obzirom na kompleksnost potencijalnih građevinskih radova.
Zar nije jako zabrinjavajuće da veliki dio grada ovisi praktički o jednoj cesti?
Slažem se. Pa najbolji primjer takve ovisnosti o jednoj prometnici je Zračna luka Dubrovnik. Jedina prometna veza se ostvaruje putem Jadranske magistrale te u slučaju prometnog zastoja ili nesreće, zračna luka postaje nedostupna. U Lapadu je to Ulica kralja Tomislava.
Na uvijek aktualnu temu povezanosti Zračne luke Dubrovnik i grada Dubrovnika ste diplomirali? Poznato je da imamo problem izoliranosti cijele županije i zračna luka je glavna poveznica s ostatkom svijeta. Ona se razvija i ima tendenciju rasta u svim segmentima. Ali problem predstavlja njena povezanost s gradom, jer nije prikladno da putovanje na toj relaciji u vršnim razdobljima traje i do sat vremena, što zračnoj luci predstavlja ogromne financijske gubitke. Zato treba postojati alternativa, kvalitetnija prometna veza. O brzoj cesti se govori već godinama i stvarno se nadam da će taj projekt zaživjeti.
Koji su Vam, uz doktorat, još planovi i ambicije?
Zadovoljan sam sa svojim poslom, a doktorski studij će potrajati još najmanje tri godine. Moj je idući cilj doktorirati, a nakon toga su sve mogućnosti otvorene. Dok pišem doktorski nadam se da ću nastaviti sudjelovati u izradi brojnih projekata, čime stječem potrebno iskustvo. Želim ostati raditi na fakultetu, ali čovjek nikad ne zna. Učinit ću sve da ostanem u Hrvatskoj. Odlazak vani je posljednja mogućnost, za koju se nadam da do nje ipak neće doći. Život u Hrvatskoj mi je privlačniji nego u, na primjer, Austriji ili Njemačkoj. Previše sam vezan za ovaj kraj i ljude. Volio bih ostati na svojoj relaciji Zagreb – Dubrovnik.
Grad