Stravično ubojstvo žene u susjednoj nam državi koje je počinitelj, suprug, otac zajedničke kćeri pred kojom se odigrao krvavi pir, uživo prenosio na društvenim mrežama, potreslo nas je svih. Ipak, kad se ovakve tragedije dogode, a nažalost nisu ijetkost, najgore, jasno osim obitelji žrtava, bivaju pogođeni oni koji su prošli slično. Mirjana Kristović iz Župe dubrovačke umalo je skončala kao nesretna Nezima. Pamtimo svi kada je u kolovozu 2014. godine odjeknula vijest da ju je alkoholizirani suprug dok je spavala, isjekao mačetom. Probudila se, na sreću se probudila, u lokvi krvi, a liječnici su joj se borili za život. Preživjela je, rekli su, samo Božjim čudom. Danas, 9 godina nakon noći iz horor filma, ova hrabra majka troje djece ima posložen život. A treba li uopće isticati koliko je snage duha, volje, upornosti, vjere… Zasigurno bilo neophodno za prigrliti svoje ožiljke, fizičke, ali neupitno još teže one psihičke. Mirjana je uspjela i, tvrdi, svaka zlostavljana žena može i mora, kako radi sebe tako i djece.
Nezima, kao i ja, žrtva je sustava
—Jako sam osjetljiva na bilo kakvo nasilje, a posebno na slučajeve poput ovog. Zato i govorim uvijek kad god me se pozove na razgovor o toj temi. Vjerujem da se ovakav ishod mogao spriječiti, ali ako je istina ono što se piše da je djelatnica policije ubojicu obavijestila da ga je žena prijavila i otkrila gdje se ona nalazi… To onda sve govori samo za sebe. Još jedna žrtva sustava, kao što sam bila i ja – zaključuje Mirjana koja je uspjela doći do toga da vrlo rijetko uopće razmišlja o onome što joj je priredio bivši suprug.
— Danas se zapravo nađem zatečena onom snagom kojom sam tada preživjela sve to, divim se sama sebi. Ono što je bilo – bilo je, promijeniti se ne može i nikakvo samosažaljevanje me ne bi spasilo od ničega. Život me od malih nogu naučio da moram biti borac, stisni zube i gutaj dalje – kaže nam ova inspirativna žena.
Prijavljivala sam i nisam se bojala
Dok mnoge žene, iz straha i srama, ‘čuvaju’ nasilje u svoja četiri zida, Mirjana od početka nije imala dvojbe.
—Ja sam u svakoj situaciji sve prijavljivala policiji. Nikad ništa nisam prešutjela, niti se ičega bojala. On nikada nije ni bio fizički nasilan do samog tog događaja, ali ja nisam dala da moja djeca trpe i gledaju ono što se događalo. Nikada nisam povukla nijednu prijavu, dotični je završio s 11 prekršajnih osuda, sve uvjetne osude, jednom kaznenom, opet uvjetno. Četiri mjeseca prije tog događaja mi je prijetio da će me ubiti riječima ‘stući ću ti glavu ko’ zmiji’. Prijavila sam to, podnijela kaznenu prijavu za prijetnju smrću i opet nitko na sudu nije smatrao da treba reagirati dok se nije dogodilo to što se dogodilo. Pa nek’ mi onda netko kaže da nisam žrtva sustava! – osjeća se Mirjana i danas po tom pitanju izdana i ljuta. Svako zlostavljanje je, smatra, priča za sebe i svako počinje na neki drugi način. —U mom je slučaju to bilo psihičko zlostavljanje, vikanje, vrijeđanje, razbijanje po kući… Počelo je kad se zaposlio u Čistoći i uhvatio se društva alkoholičara… Trajalo je pet godina. Puno je tu bilo svega, puno i previše… – prisjeća se Mirjana, koja je s djecom u jednom trenutku otišla u sigurnu kuću u Zagrebu.
—Ali ne možeš djecu upisati u školu bez tatine privole ili te u protivnom može tužiti za otmicu. Ili moraš imati potvrdu suca koji vodi brakorazvodni postupak da su djeca s tobom dok traje postupak, a ti mjesecima čekaš da sud u Dubrovniku nađe suca i nikako da ga nađu, pa te to prisili da se vratiš natrag zlostavljaču. Što je protumačeno, posve pogrešno, da je bio moj izbor, a nije, jer tada nisam vidjela alternativu – prepričava nam.
To su najbjednije muške kukavice! Žene borite se!
U Gradu, kao i svim drugim sredinama, nemali broj žena trpi zlostavljanje, boji se, šuti…
—Žene moje drage – Bog je na strani pravednika! Vi i vaša djeca zaslužujete normalan život! Borite se! Za sebe i te male živote koje ste donijele na svijet. To su najbjednije muške kukavice!- Mirjanina je poruka.
Instinkt za preživljavanje i vjera u ljubav
Mirjana se s ožiljcima naučila živjeti u čemu joj je, kazuje nam, pomogla činjenica da je život od malih nogu iskovao u velikog borca koji i ne razmišlja o ožiljcima.
—Od rođenja imam taj neki urođeni inat, taj instinkt za preživljavanje pa me to spasilo. Preživiš – to je jedino bitno – i ideš dalje… – govori. Pitali smo je da se vrati natrag bi li išta napravila drukčije.
—Vjerojatno ne bih ništa drukčije. Čovjek nikad ne zna šta ga čeka i šta mu je dosuđeno. Eto ja sam davala sve od sebe da tome stanem na kraj i opet se dogodilo što se dogodilo – iskrena je Mirjana, koja je uspjela u sebi ponovno pronaći vjeru u ljubav i odškrinuti joj vrata svoga srca.
—Od malena jako rijetko vjerujem ljudima, jer sam od malih nogu svjedočila najružnijim stranama ljudskih karaktera. Zato je u meni oduvijek postojala ta neka distanca, oprez… Pogotovo nakon ove zadnje priče koja je završila tako kako jest. Kad vam se dogodi takvo nešto ne vjerujete više u ništa. Ne vjerujete više u ništa… Ali onda život opet pokaže ono ‘nikad ne reci nikad’ pa je tako mene spojio s nekim tko je prošao sličnu dozu boli. Onda to prepoznate jedno u drugom na prvi pogled. Iako je proteklo više od tri godine poznanstva iz radnog okruga na mom bivšem radnom mjestu nikada na tog čovjeka nisam gledala kao na nekog budućeg partnera. Ali onda je eto jedan stari iskusni gospodin, moj jako dobar prijatelj, kad je doslovno slučajno upoznao mog sadašnjeg partnera bio jako uporan da mi dokaže da ne mogu sama kroz život, da svatko treba nekoga svog i da je ovaj čovjek nešto jako posebno i da mi baš takav netko treba. Počela sam razmišljati o njegovim riječima i shvatila da je u pravu. Odlučila sam tom čovjeku dati priliku da se upoznamo više od onog površnog susreta u hodnicima hotela gdje smo oboje radili. Tada sam vidjela ogromnu bol i prazninu koju je skrivao iza osmijeha. Naime, prije nekoliko godina izgubio je suprugu koja je sa 36 godina umrla od srčanog udara i to je na njemu ostavilo duboke tragove. Danas kažem da je za našu vezu glavni ‘krivac’ prvo onaj moj stari prijatelj, jer kako ne vjerovati čovjeku od 74 godine, a onda bol koju smo oboje nosili u sebi i prepoznali jedno u drugom. Danas prvi put u životu znam što znači nekom istinski pripadati, što znači nečija podrška, ljubav, oslonac u svakom trenutku i Bogu sam zahvalna na ovom čovjeku. A mala zanimljivost je da sam ja iz Zagreba i evo punih 20 godina živim u Dubrovniku, a moj dragi je iz Čakovca, iz Međimurja, a eto našli se na krajnjem jugu Lijepe naše – završava svoju tešku priču sa sretnim krajem Mirjana Kristović.
Iz tiskanog izdanja