Razveselila nas je svih nominacija naše glumice, prvakinje Kazališta Marina Držića, Mirej Stanić za nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge. I to za maestralnu izvedbu None Anne u predstavi ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ premijerno izvedenoj ovo ljeto na Lokrumu u sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara. Prema romanu naše Ivane Lovrić Jović i u režiji Paola Tišljarića. Po drugi put nagrada joj je izmakla iz ruku, ali biti odabrana među žestokom konkurencijom kao jedna od troje najboljih je golemo priznanje samo po sebi. Tim više što je Mirej prije četiri godine u istoj kategoriji bila nominirana za ulogu u predstavi ‘Posljedice’ autora i redatelja Romana Nikolića u koprodukciji Udruge Arterarij iz Zagreba i Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika. Po povratku iz Zagreba još prepunu dojmova divnog druženja s kolegama ‘uhvatili’ smo je za razgovor. Nominacija je bila samo povod. A teme brojne…
Kakav je osjećaj bilo saznati da ste jedna od troje nominiranih u cijeloj Hrvatskoj za Nagradu hrvatskoj glumišta u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge? Veliko je priznanje…
Kad su mi javili, a javio mi je ravnatelj Paolo Tišljarić, prvo sam mislila da se zafrkava, a onda su krenule pristizati poruke najprije od nominiranih kolega, a potom svih ostalih. Naravno veseli biti nominiran, znači da se trud isplatio… Vjerujem da je za nijansu još ljepši osjećaj držati nagradu u rukama iako mi je pobjegla i ovaj put. Nisam se nadala nominaciji tako da sam zahvalna Hrvatskom društvu dramskih umjetnika što mi je priuštilo ovo divno druženje s kolegama. Divno je naći se u društvu Frana Maškovića, Romana Nikolića, Mara Martinovića… dragih naših ljudi iz Grada koji su također bili nominirani u svojim kategorijama. I znati da ste dio te ekipe. Oni rade u Zagrebu i predstavljali su ovaj put nezavisnu scenu u Hrvatskoj, a ja Kazalište Marina Držića i Grad.
Pretpostavljam da je krasan osjećaj biti dijelom ekipe koja je iznjedrila jednu sjajnu predstavu koju je kao takvu prepoznala i publika i kritika? Užitak je, vjerujem, bio čitav proces – od dodijele uloga, preko proba, Lokruma, premijere, postfestum proslave i konačno svih pohvala i priznanja?
Drago mi je da sam uspjela izboriti koju minutu reklame za naš teatar i Dubrovnik. Užitak je bio raditi na predstavi ‘Vidi kako Lokrum pere zube’. Dobro su to osmislili i smislili Paolo i Ivana. Ana (op.a Mikulić) koja je također bila nominirana za kostimografiju te Marijana (op.a Fumić) za dramaturgiju. Puno nas je pa ne mogu uspjeti svih nabrojati. Lokrum je naša posljednja oaza i na svih djeluje opuštajuće pa smo tako opušteno i radili na predstavi. Netko s kupanja, netko s ribanja… I predivna ekipa Lokrumašica i Lokrumaša: Sandra, Anja, Marija, Perica, Nika, Bojan, Boris i svi ostali. Potpisala bi zavazda raditi na Lokrumu. Svakako bih se zahvallila i ovim putem svim zaposlenicima na Lokrumu. Bili su strpljivi i susretljivi. Trebalo je dežurati do kasno u noć jer nismo mogli početi s probama dok ne pođe zadnji brod. Doživljaj nezaboravan za svih… Noću na Lokrumu…
Kako je danas biti glumica u Dubrovniku. S jedne strane, uz Zagreb, kulturnoj prijestolnici Hrvatske, a druge ipak, moramo priznati, jednom malom gradu koji je po mnogočemu provincija koja, kad se odvuče crta ipak živi od i za turizam, a ne od i za kulturu? Jeste ikad promišljali o odlasku negdje drugo?
Dubrovnik nikad nije bio provincija. Jedna provincija ne bi iznjedrila tolike umjetnike i genijalce. Neću ići u povijest. Zadržati ću se na mladima: Nikša Butijer, Nataša Dangubić, Nikša Kušelj, Robi Bošković, Frano Mašković, Romano Nikolić, Mila Pavičević… Ima ih još puno koje sad nisam spomenula. To su sve bila djeca ovoga grada koja su odlučila ići dalje gdje se nudi više i šire. Gdje se cijeni njihov trud i uspjeh. I imali su pravo! Ja bih vjerojatno bila napravila isto da nisam bila baš ona ratna generacija kojoj se u samim počecima nije ama baš ništa nudilo, a Grad me, točnije Miše Martinović, tadašnji ravnatelj, zagrlio i zaštitio tada mladu pogubljenu glumičicu. Nakon takve geste nikad nisam promislila otići. Nekako sam se osjećala dužna, ponajviše prema Gradu. Nadam se da sam sada nakon dvije nominacije opravdala njegovu podršku. Pa sad mogu i otići…
U kategoriji ste ‘posljednjih Mohikanaca’ – ljudi koji nisu prodali stan, kuću u povijesnoj jezgri ili je dali u sezonski najam i pošli živjeti u neki drugi dio Grada. Pa kako vam je dole? Ljeti? Na jesen? Zimi? Na proljeće?
Bilo ljeti ili zimi, k’o trabakul neki dimi lula starog kapetana… A nekako je sve tužnije živjeti u Gradu. Upravo se dogodilo ono što smo svi naslućivali. Svaku godinu odsele dvije-tri familije, a mladi koji su pošli na studij se ne vrate. Zato danas imam nove poznanike, za sada susjede Nepalce i Makedonce. Ja sam vezana za Kazalište pa mi Kazalište ne da da se odselim. Duple probe bez parkirnog mjesta koje bi me čekalo ne dopušta odlazak. I sad ću uzdahnut tužno – ni ove godine neće bit kolendara i kolenda će se spominjati u povijesti…
Oko kućica na Stradunu, svake se godine ‘lome koplja’. Kakav je Vaš stav?
Što se tiče kućica prepustim to onima koji su za to zaduženi, ali da se mene pita bilo bi bolje da su sve na jednom mjestu, recimo na Placi i Puiškoj, a Stradun da je čist. Eto!
Imali smo priliku vidjeti sjajnu suradnju i jasno izvrsne rezultate suradnje Kazališta i Igara. Bi li to trebao biti smjer u kojem bi se kazališna kultura Grada trebala kretati, razvijati? Mnogi zamjeraju da je malo ‘naših’ glumaca na Igrama, Dubrovčana. Ima li u tim kritikama imalo opravdanosti?
Što se tiče obnovljene komunikacije Kazališta i Igara mislim da je to dobro i mislim da bi mogla biti i bolja. Iako još uvijek ne razumijem što to znači koprodukcija, bar ne u ovim okvirima u kojima je to s Kazalištem Marina Držića. Ja sam došla u kazalište kad je ono igralo na Igrama vlastite predstave i za to smo dobivali honorar kao i svi drugi gosti. A da ne govorim da smo bili jednako plaćeni kao i svi gostujući glumci u festivalskim predstavama. Već smo im unaprijed bili jeftiniji jer nisu trebali izdvajati novac za avionske karte, smještaj i dnevnice. Danas koprodukcija znači da smo mi dužni igrati u predstavi bez honorara. To jest za plaću. Tako – dragi naši sugrađani i vjerna publiko – ako nas nema na Igrama znači da nam je oslabio entuzijazam i da se hranimo suncem. A kad nas vidite na Igrama želja za igrom je prevagnula unatoč oskudici.
I Vašem izboru glume kao poziva presudio je ‘Lero’?!
U Lera sam počela, otišla pa mu se vratila. Pa sam morala napraviti prostora za neke druge ljude željne scene i zato me tamo nema iako bih ja da me i tamo još ima…
Iako su mnogi umjetnici stava ‘neću politiku u svoju butigu’ činjenica je da se ona uvuče, kroz mala ili velika vrata, u svaku i svačiju ‘butigu’. E pa kako se prema vašoj butizi koja nam prodaje maštu, kreaciju, spoznaje, radost… kazalište – odnosi politika?
U Gradu od Grada nedostaje najviše brige, želje, htijenja, podrške i ulaganja u kazalište. Nama krov prokišnjava dok igramo predstavu ako slučajno pada jača kiša. Oprema za malo atraktivnije scenske prikaze nam je zastarjela i spora. Oko scene držimo tapite da ne škripimo publici i kolegama. Da ne nabrajam dalje… Šteta! Imamo najljepši teatar, a zapušten! Kao mlada glumica od tadašnjeg pročelnika na jedan moj upit, ma nije sad važno ni tko ni što, dobila sam po prstima, a od idućeg pročelnika dobila sam odgovor ‘ne znam’. Sada mi ne pada na pamet ništa pitat, kao što ni njima ne pada na pamet… Šteta!
Foto: KMD
Objavljeno u tiskanom izdanju 29. studenog 2023.