Kad nakon 21 kilometar u cilju čuješ svoje ime, prezime i grad, neopisiv je to osjećaj – rekao nam je iskreno Milan Miki Kovač, onako, ‘na prvu’, nakon uspješno istrčanog polumaratona ‘Niagara Falls’. On je u cilj stigao 92. od ukupno 1523. natjecatelja, što je zaista impresivan rezultat.
Zapravo, cijela priča oko polumaratona, Mikijevog trčanja i općenito, hobija i strasti koje ga ‘guraju’ naprijed, jest impresivna. Stoga veseli što je dio odlučio podijeliti za DuList, a prije nego ‘protrčimo’ kroz pitanja, reći ćemo još jednom: ‘Milane, svaka čast!’ A i lijepo je vidjeti zastavu našeg Parca na drugom kraju svijeta…
Nakon što smo objavili kako ćete trčati, potom kako ste uspješno istrčali polumaraton, dosta ljudi nas je pitalo bavite li se time profesionalno. Milane, kako je sve počelo?
Počeo sam trčati tek prije dvije godine i to lagano, onako polako. Iskreno, razlog je bio taj da sam se malo zdebljao, htio sam čisto krenuti da se malo refam. To je izgledalo otprilike ovako – trčao bih nekoliko stotina metara, i nastavio hodom, pa opet trčao… Bio sam uporan dok nisam pretrčao prvih pet kilometara u komadu. Kad sam to uspio, nitko nije bio sretniji od mene! Do tih prvih pet kilometara u glavi su mi se pojavljivale misli poput: ‘Što će meni ovo, nije ovo za mene’… No, onda sam pročitao jednu informaciju – ako se izdrži prva dva, tri mjeseca, prolazi se kriza. Tad tijelo, čovjek, postaje ‘pozitivno ovisan’ i trči sve više i više. U biti, trčao sam pet, sedam, pa sam lani digao na deset kilometara, baš u vrijeme kad je bio naš predzadnji polumaraton. Inače, zanimljiva je informacija kako vam, za prvi put na polumaratonu, treba bar tri mjeseca vježbe kako biste ga istrčali do kraja.
Zapravo, vi ste na Vaš prvi polumaraton došli – fotografirati?
Kad sam počeo trčati, tad prije dvije godine, upoznao sam sad već dobru prijateljicu Madu Žeravicu, dubrovačku triatlonku. Slikavao sam jedan polumaraton onako, za sebe, a kad je Made prolazila, slikao sam i nju. Nasmijala se i rekla: ‘Dogodine hoću da te vidim na našem polumaratonu!’ Rekao sam joj: ‘Ja i 21 kilometar, nema teorije, nikad to u životu neću moći pretrčati.’ Ipak, počeo sam se pripremati… Dva mjeseca prije ovog predzadnjeg polumaratona, tamo negdje oko Svetog Vlaha, počeo sam vježbati. I uspio sam – istrčao sam svoj prvi polumaraton!
Uslijedila je Kanada. Kako ste se odlučili za trčanje ‘preko bare’, je li bilo neodlučnosti? Imam gore dunda u Torontu, a tamo nikad nisam bio. Zaintrigiralo me otići u Kanadu kad sam vidio kako postoje letovi Zagreb – Toronto, Air Transat, linijom koja je počela letjeti tri puta tjedno iz Zagreba. Krenuo sam pretraživati i utrke – Toronto, Niagara… Ispalo je kako mi Niagara odgovara, taj njihov polumaraton. Nisam to baš ozbiljno shvaćao, ‘zagooglao’ sam i izgasio. Nije mi palo na pamet dok nisam pomalo spomenuo prijateljima, onda je priča krenula ozbiljnije. Prijatelj Dario Berać, koji drži turističku agenciju Ragusa Travel, kad sam mu rekao da ne znam hoću li kartu isplaćivati na rate, ponudio se kao – prvi sponzor! Puno su mi pomogli i Alen Bošković, Srđan Benić iz Jadranskog osiguranja, ekipa iz tiskare Čikato… S druge strane, Made s bezbroj savjeta, a tu je i velika pomoć gospara Iva Batričevića, koji se angažirao oko svih medija i razglasio vijest kao da sam u najmanju ruku olimpijac (smijeh). Hvala svim mojim dragim prijateljima! Svi oni potakli su moj odlazak na ‘Niagara Falls’ polumaraton.
I tako je sve krenulo.
Četiri mjeseca prije počeo sam uporno trenirati. I tako, mjesec dana prije uzeo putovnicu i prijavio sve. Znaš kako to ide, misliš da ti ne treba putovnica, kad ono odjednom – Kanada. Dva dana sam noćio na Niagari, pet, šest u dunda, istraživao.
Na ‘Niagara Falls’ sudjeluju trkači iz cijelog svijeta koji treniraju dugo, samim time je Vaš rezultat odličan, 92. od 1523 prijavljenih.
Ljepše zvuči u prvih sedam, osam posto – ne znam koliko je točno, ali pročitao sam negdje taj komentar (smijeh). Svakako, meni je jako drago. U biti sam pola godine trčao za polumaraton, sve ostalo bilo je ‘onako’, trčanje za sebe. Dok trčim, ništa mi ne smeta, ni južina, ni vjetar. Trčanje je… Svakome kažem: ‘Trči, makar malo.’ Svi mi imamo potrebu za ispušnim ventilom, kad smo umorni, nervozni, ljuti… No kad se istrčiš, novi si čovjek.
Spomenuli ste kako ste u Kanadi i istraživali. Oni koji Vas znaju, znaju na što ste mislili, no za naše čitatelje koji Vas tek imaju upoznati, radi se o fotografiranju, Vašoj drugoj velikoj strasti. Kako je krenula ta priča?
Počeo sam, u biti, s jednim malim kompaktom, a fotografirao sam i šetao s mobitelom, hvatao trenutke. Jednom prilikom otišao sam, čini mi se 2012. godine, na Sniježnicu, gdje inače planinarim, vidio sam članove Fotokluba ‘Marin Getaldić’, upoznao se i počeo o tome intenzivnije razmišljati. I opet – ‘googlao’. Kupio prvi aparat, EOS 550, krenuo učiti s njime i oko njega, a pomogao mi je i prijatelj Boris Burić, koji se cijeli život bavi fotografijom. On mi je pokazao malo bolje svijet fotografije i eto. Sad imam Canon 6D Full Frame, počeo sam fotografirati puno toga.
Šetate, slikavate…
…Učim i upoznajem. Ukratko. Boris mi je pokazao i osnove Photoshopa, a nastavio sam sam istraživati. Upoznavao sam se i dalje s divnim ljudima poput dubrovačkih Storm Chasers.
Jeste li izlagali Vaše fotografije?
Više je to fotografiranje za moju dušu, ali imao sam i nekoliko klupskih izložbi. Ništa tipa natjecanja. Doduše, intenzivno razmišljam o svojoj prvoj, samostalnoj izložbi. Ne bih ‘napamet’ govorio, jer još ne znam detalje. Ali, znat će se na vrijeme.
Bilo bi lijepo da Vaše fotografije ponovo vide negdje na zidu.
Hvala, sigurno. Imam i ljude koji me nagovaraju na to, ali ne mogu stići. Radi trčanja sam zanemario fotografiju. No, sad stiže to vrijeme, jer iako svako godišnje doba ima svoje čari,
jesen i zima su mi najdraži, radi spektra boja. Za mene je uvijek najljepša bila zima, sjesti u auto, uzeti kameru i poći u konavoska brda.
Potrebna je velika volja za to?
Ma da, jednom mi se dogodilo – kad sam tek počeo fotografirati – da sam planirao slikavati zalazak sunca, onda sam pošao na Bosanku, malo ispod puta, sve pripremio, a netko naložio vatru i zadimio se cijeli Grad. A ništa, sutra opet na isto mjesto. Iako su mi spontane fotografije najdraže, volim i planiranja. Jedno od najdražih mi je kad nekoliko dana prije otvaranja Igara istražujem pozicije na Srđu odakle bi mogao dobro ispasti vatromet. Kad dođe momenat, samo pođem zauzeti mjesto.
Možda bi Vam ‘sjelo’ fotografiranje za, primjerice, National Geographic?
Definitivno (smijeh). Planiranje i sjedenje. Puno je tu puta kad sve propadne. To je čar fotografiranja. Primjerice, čujem munje, ali dok izađem već manje više bude gotovo ili ne ‘uhvatim’ ništa. U svakom slučaju, fotografiranje, kao i trčanje, iziskuje volju. Kad se fokusiram na jedno, malo zanemarim drugo. Sad ću se posvetiti fotografiji!
Foto: Milan Miki Kovač