Dubrovačko naselje solitudo na Babinom kuku dugo godina je bilo ‘na kraju grada’. Taj dio Dubrovnika bio je poznatiji kao ugodna šetnica uz more, autokamp u ljetnim mjesecima ili koncertna lokacija.
Međutim, posljednjih godina brujanje građevinskih strojeva postaje svakodnevni ‘koncert’. Gradilo se na veliko. Od prve veće zgrade, tzv. ‘Vuliksa’ pa do danas, kad je Solitudo dobio obrise ozbiljnog gradskog kvarta.
Podsjetimo, kako i gradska uprava ima velike planove za taj dio grada, kojeg su očito prepoznali kao ‘prostor za urbano širenje’. Već je određena lokacija za izgradnju stanova prema modelu društveno poticane stanogradnje. Točnije, u zoni Solituda gradit će se po tom modelu čak 120 stanova, na zemljištu u vlasništvu Vrtlara. U planovima vladajućih su i milijunska ulaganja u taj dio grada, govori se o deset milijuna kuna za infrastrukturu te 4 milijuna kuna za prometnicu. Solitudo bi trebao dobiti i dječji vrtić, točnije gradnja bi trebala početi 2019. godine. Bit će to, najavili su vladajući, prvi izgrađeni vrtić u Dubrovniku nakon 1977. godine, a zemljište će također biti otkupljeno od Vrtlara, navodno za 4 milijuna kuna. Uz već postojeće manje igralište za djecu, planira se izgradnja jednog većeg, za nešto stariju djecu. Prema izjavi zamjenice gradonačelnika Orlande Tokić za jedan dubrovački medij, trenutno se grade dvije zgrade, a još se planira njih čak deset…
Stvarni život Solituda
No dosta o političkim obećanjima. Odlučili smo provjeriti kako danas izgleda život u Solitudu. Najlakše je zapravo bilo otići u kafić koji nosi ime naselja, gdje su nam rekli kako s gradnjom novih zgrada i njima raste promet. Očekivano, dodali bismo. Potom smo napravili mali građevinski đir, obišli smo četiri lokacije na vrlo uskom području, gdje će sutra osvanuti nove stambene zgrade. Investitori su razni, baš kao i faze radova. Negdje su zgrade već useljene, negdje su radovi poodmakli, a negdje još uvijek stoji iskop. Čeka bolje dane.
-Nek’ se radi, nek’ se gradi, al’ nek’ ostave i malo šume! – poručila je na svojevrstan način gradskim ocima jedna gospođa koju smo susreli u Riječkoj ulici, a koja u Solitudu živi još od ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Potom kratko razgovaramo s još jednim od stanovnika ‘starosjedilaca’, koji nam ističe:
-Nema se tu što komentirati. Ma ja vam imamo pune ruke posla u svojoj garaži. Naši novi susjedi su odlični ljudi, ali o tome će vam više reći gospođe jer sam ja po cijele dane u garaži – objašnjava nam sugovornik. Na naše pitanje je li mu izgradnja novih zgrada te doseljavanje novog stanovništva donijelo i više posla odgovara:
-A još malo, jer za 2–3 godine idem u mirovinu! – rekao nam je zaposleni gospar, koji kako kaže ‘nigdje ne ide’ pa ni ne može reći koliko je od pomoći pred nekoliko godina uvedena autobusna linija.
-Pitajte po kafićima, ili tetu Maru, koja je u mirovini, ona će vam biti dobar sugovornik – uputio nas je, a mi smjerom njegove preporuke kucamo na vrata gospođe Mare Kokanović.
Život u Solitudu nekad…
-Kuću smo počeli graditi 1964. godine. Kad smo mi ovdje doselili te godine na Svetog Antuna to je bila ‘mala Afrika’. A zvala se ‘mala Afrika’ zbog drvoreda maslina, koje je presijecao tek uski put. Sve oko nas samo masline, i predivne livade. Mi smo trebali dobiti ulaz s gornje strane, iz Ulice Vatroslava Lisinskog, ali to se nije ostvarilo. Svi su oko nas dobili zemljište besplatno, a mi smo bili prvi koji smo ga platili, kao i sve dozvole koje je trebalo imati. Ne sjećam se koliko je to tada bilo para. Mi smo sa susjedom uzeli kuću. Ispred moje kuće bila je velika gomila kamenja. Iz Trstenog smo nabavili drobilicu kamena te smo s tim materijalom počeli graditi kuću. Uselili smo u kuću u ljeto 1965. godine – kaže nam tete Mare.
… I sad
– Život u Solitudu za nas penzionere je odličan. Tišina je, nema puno prometa, zbilja se nemam što potužiti. Prije je bilo jako grubo. Umjesto ceste je bio makadam, a nije bilo rasvjete dok nisam pošla u Elektrojuga i izborila se. A tek kad je ‘Vuliks’ izgradio svoju zgradu, stigao je asfalt i rasvjeta – kaže nam gospođa Mare, koja je u svoj toj idili Solituda ipak pronašla jedan minus. — Ima puno kučaka i govana! Gdje god ugaziš! Riječka ulica je najgovnastija ulica u Dubrovniku. Rekla sam to svojedobno i bivšoj zamjenici gradonačelnika Šimac Bonačić. Ali još uvijek je ista situacija – požalila nam se gospođa Mare, ali i pohvalila jednim podatkom.
– Danas vam je kvadrat u Solitudu najskuplji u Dubrovniku. Barem tako kažu – zaključuje gospođa Kokanović, koju ostavljamo da uživa u zimskom ugođaju svog doma, uz heklanje i peć na drva, dok čeka ljetne radosti i odlaske na ribanje…