Filip Krenus hrvatski je glumac s londonskom adresom. Već šest godina integralni je dio produkcije poznatog Midsummer Scene Festivala, a s DuListom je podijelio svoja dosadašnja iskustva, kako se život u Londonu odrazio na njega, ali i kakva je budućnost ovog međunarodnog festivala.
S kakvim ste se sve izazovima susreli u posljednjih šest godina festivala?
Kada smo tek počeli prije šest godina s Midsummer Scene Festivalom, mislio sam da će to biti jednokratan projekt povodom Shakespeareove 450. obljetnice, ali sam zadovoljan što je taj projekt prerastao u festival koji imamo danas. Neke stvari se ni od tad nisu promijenile pa je tako najveći izazov financiranje. Baš zbog njih moramo se prilikom organizacije najviše fokusirati na brzinu rada. Velika je i razlika u radu između hrvatskog i engleskog glumišta. Uvijek angažiramo jako iskusne glumce koji su vrsni klasičnom stihu i mogu raditi brzo. To je moguće sa Shakespeareom, dok s modernijim komadima to ne bi bilo moguće. Idealno bi bilo kada bi festival započeo u Dubrovniku, a potom nastavio svoju turneju po svijetu. Na tome radimo već godinama i nadam se da će biti i stvarnost kroz par godina. Poseban izazov dogodio nam se ove godina zbog ozljede glumice na vrlo javan način. Nema gore stvari kada se to dogodi tako javno, pogotovo jednoj tako fantastičnoj glumici. No činjenica je da nemamo zamjenu za glumce u našem ansamblu. Istina, uspjeli smo zamjenu odraditi ove godine unutar 24 sata, no to su engleski glumci koji su naviknuti na brze izmjene ansambla. Naša zamjena je došla u Grad u 16:30 i bila na pozornici u 21:30.
Lovrjenac je unikatna pozornica.
Lovrjenac je jako pristupačan glumcima i ponajviše im njegova akustika dobro leži. S druge strane to je ipak utvrda, a ne kazalište. Koliko god bilo prelijepo tamo nastupati, radi se o otvorenom mjestu i ima svoje prepreke – uglavnom moramo paziti na kišu i vjetar. Glumci su svake godine oduševljeni i lokacijom i to je nešto što ne treba naglašavati.
Svake godine klasične predstave smještate u određen povijesni kontekst. Romeo i Julija nisu iznimka, gdje su oni ovoga puta ‘smješteni’?
Kada se radi o predstavama koje imaju dvotjedni ljetni festivalski život, onda one moraju imati jako ‘čitljiv rukopis’. Radi se o cjelovitom tekstu koji se uroni u određeni kontekst. Kada biste pogledali Shakespeareove kostime oni bi se nama činili arhaični, no u pravilu sve predstave su se izvodile u suvremenim kostimima. Ono što mi radimo jest da napravimo vremenski otklon, ali i dalje zadržavamo poznate situacije. Ove godine imamo mafijaški kontekst Italije 60-ih godina.
Zašto baš to razdoblje?
Baš tada se kroz Italiju proširila sjeverno-talijanska mafija i kroz cijelu zemlju proširila se seksualna revolucija i tinejdžeri su se počeli odmicati od tradicionalnih ideja katoličkih obitelji. To je jako zgodno za cijeli mediteranski kontekst koji se uklapa savršeno i u teme predstave i u povijest lokacije.
Publici je posebno zanimljiva i predstava ‘Ja koja imam nevinije ruke’. Možete li nam reći zašto ste se baš odlučili za Vesnu Parun, čiji je život opisan u predstavi?
To je predstava koja se temelji na životu i pjesništvu Vesne Parun jedne od naših najvećih pjesnikinja, ako ne i najveća. No, njena je poezija često zanemarivana. Njena poezija je duboka i produhovljena, prožeta očajem i krikom za intimnošću i ljubavlju. Njen život i pjesništvo je Vesna Tominac Matičić pretočila kroz režiju Ivana Lea Lema u predstavu. Ta je predstava je bila na međunarodnom French Festivalu na kojem je ‘pobrala’ brojne dobre kritike i bila jako uspješna. Neobično je vidjeti predstavu s prijevodom o hrvatskoj pjesnikinji kako puni auditorij.
Koja je budućnost Midsummer Scene Festivala?
Midsummer se do sada uglavnom temeljio na šekspirijanskih drama odnosno komedija. On nije samo to, već je glazbeno-kazališni festival koji će se idućih godina profilirati u drugim smjerovima osim Shakespearea. Jako je zanimljivo imati tu klasičnu bazu, ali treba krenuti i u drugim smjerovima. U ovom formatu kojeg sada radimo dosegli smo jedan ‘plato’. Mi trajemo kratko i u razdoblju šestog mjeseca kada ima puno gostiju, a temperature nisu visoke. Ne znam možemo li dulje trajati poput nekih većih festivala, ali budućnost vidimo dalje i od Shakespearea, da obogatimo glazbene sadržaje i da prioritet ipak maknemo od zarade i profita. Naravno treba zaraditi kako bi mogli održati festival, no bilo bi odlično kada bi financije bile sigurnije jer bi to omogućilo širu paletu događanja koje bismo mogli organizirati bez da pazimo hoće li dovoljno zaraditi. Mi radimo od sezone do sezone zbog toga, a idealno bi bilo kada bi mogli planirati i više godina unaprijed.
ŽIVOT U ENGLESKOJ PRIJESTOLNICI
Budući da već godinama živite u Londonu, on se zasigurno odrazio na Vas, zar ne?
Život u Londonu je specifičan. To je jedan jako veliki grad za kojeg zasigurno nećete reći da je ‘lijep’. Grad je to koji nudi brojne opcije, ali je težak za život. Stara priča kako je financijski pogotovo izazovan stoji još uvijek i nije lako opstati u Londonu. Ono što me je naučio je kako je osobno vrijeme jako dragocjeno. Imam naviku ‘razbacivati’ se s vremenom i to je nešto što si, kada radite više poslova kako biste opstali, jednostavno ne možete priuštiti. No, takav je život brojnih glumaca, osim ako ste stvarno baš uspješni teško da možete preživjeti samo od glume. Naučio me u kratkim rokovima koncentrirati se na velike količine posla.
GRAD TREBA PAZITI
Mislite li da Dubrovnik gubi svoj šarm budući da je toliko orijentiran turizmu?
Brojni gradovi u hrvatskoj doživljavaju jednu ‘transformaciju’ pa tako i Dubrovnik. Ljudi se iseljavaju iz povijesnih jezgri i one postaju samo centri turističke ponude. To je razumljivo i moj bi rodni grad Osijek bio jako sretan da ima mogućnosti koje ima Dubrovnik, no ono što je prava duša grada su njegovi stanovnici i treba dobro paziti da se uz sav turizam to ne izgubi. Mislim kako Dubrovnik treba paziti da se ‘sačuva’ od tog čistog profitom vođenog turizma jer on treba zadržati svoju dušu i integritet. Dubrovnik je više od same ‘turističke razglednice’. Dobro je da imamo toliko turista jer svi žive od turizma, ali to je klizav teren jer lako je izgubiti puno toga i onda više nemate osjećaj da je to isti grad.