U stolnoteniskom Dubrovniku od ove se godine mnogo lakše diše. Prvi put u povijesti Libertas Marinkolor okrunio se titulom prvaka.
Dobro, to više nije nova vijest, iako navijači ‘Pitura’ i danas s jednakim žarom prepričavaju finalnu seriju. Koja je dosad bila rijetko viđeni rat živaca.
Kako je sve krenulo prisjetio se Marinko Matulović, predsjednik Libertas Marinkolora. Vremeplov se zaustavio na 2000. godinu, na njegova vrata pokucali su tajnik i predsjednik Libertasa Ivo Šarić i Josip Martinović.
– Došli su do mene u tvrtku radi sponzorstva kluba. Na tom sastanku objasnili čime se bave, u kojem su rangu natjecanja, tadašnja Druga liga današnja Prva. S obzirom da sam bio bio dosta mlađi i da nisam imao vremena za gubiti odmah sam im kontrirao: ‘Dečki, s čime bi vi bili zadovoljni’. Uhvatio njih neki nemir, nikako da kažu o kojoj je cifri riječ, a ja potom ispalio: ‘Dam vam 20 tisuća kuna, jel vam to dosta?’ Oni skočili sa stolica, kako ne, super. Prošlo je neko vrijeme, ja već i zaboravio, kad eto njih opet s peharom i kažu mi da su završili drugi. Odmah sam im kontrirao ‘dobro dečki, što treba da budemo prvi’. Potom smo doveli Šurbeka, Eskulića, koji su nas 2002./03. uveli u Prvu ligu i priča je krenula. Iako sam u početku bio totalno nezainteresiran – prepričavao je Marinko Matulović.
Otada je prošlo 15 godina, Pituri su cijelo to vrijeme bili u vrhu današnje Superlige, peti, četvrti, treći pa zadnje dvije sezone drugi… I onda se pokazalo da je 2016./17. njihova sezona.
– Na početku sezone smo najavljivali titulu, ali samo da bi ‘prestrašili’ druge. Realno, Starr je bio favorit. Imali su Zenga koji je u svakom meču nosio dvije pobjede i odličan par. Praktički su svaki meč imali 3-0. Zubčić je igrao maestralnu završnicu… Ipak, otišlo je na našu stranu, sve se poklopilo, sreća, želja svih nas, nagradi se taj trud i rad svih ovih godina. Barem ja to tako gledam. Bilo je to ‘pakleno’ finale. Ljudi, koji su to gledali još i danas prepričavaju trenutke finala. Stanko Eskulić mi je rekao da nikad nije doživio takvu neizvjesnost. Ljudi su izlazili iz dvorane, jednostavno nisu mogli gledati.
Matulović kaže kako je taktika za odlučujući meč bila njegova ideja.
– Znao sam da će oni složiti isti sastav, dok smo mi okrenuli. Tu smo ih iznenadili. Išli smo s time da će Simović dobiti Zubčića. I onda krene da Tošić vodi 2:0 Zenga na otvaranju meča. Ipak, Zeng je slavio taj meč, da bi potom Simović, pod dojmom smrti Mirka Prpića, gubio 2:0 i 4:0 od Zubčića. To da su dobili bili bi prvaci. Kad je okrenuo taj treći set, 14:12, vjerovao sam da ćemo biti prvaci.
Čestitao je i suparnicima.
– Varaždinci su to zaslužili isto koliko i mi. Barem zbog ovakve igre u doigravanju. Nisu zaslužili u prvom dijelu, kada nisu igrali u najjačem sastavu, ali za doigravanje kapa do poda. Za ovakav fantastičan meč obje momčadi moraju biti odlične.
Vjeruje kako je naslov trebao doći i prije…
– Ma kako ne, zadnja dva finala smo imali svoju priliku. Protiv Dr. Časla smo poveli, a imali su ‘Dream team’ za naše prilike. Nedostajalo je malo sreće, neiskustvo. Pa Zagreb, mi favoriti, trebali smo ih pojesti za doručak. Sada nam se vratilo. U svim partijama protiv Varaždina dali smo doslovno sve, Tošić i Japec su igrači koje nosi publika, Miho na domaćem terenu ne gubi.
Ističe da je ovo strahovit uspjeh.
– Kako ne, mi smo klub iz stolnoteniske provincije. I na karti bivše države i Hrvatske. Uz jedan Zagreb, Split, Zadar, Pulu, Rijeku, Osijek, Varaždin itd. to su sve centri koji su mnogo jači od nas. Uostalom, uz sve to postali smo regionalni centar. U Europi smo dogurali do četvrtfinala ETTU kupa, što je teško ponovljiv uspjeh. Istina, te susrete smo odigrali lošije od očekivanog, ali važniji su nam bili susreti za naslov prvaka. Pogotvo nakon što smo dvije godine završili drugi.
Klub su koji ima najbolju atmosferu. U čemu je trik?
– Ljudi su nas prepoznali, u Dubrovniku smo, uz Jug, daleko najbolji klub. Publika cijeni ljude koji ovo rade, sviđa im se ta atmosfera, druženje, navijanje. Uostalom, tako su i mene zarazili.
Okrenuli smo se sljedećoj sezoni, momčad je poznata i nešto slabija. Otišli su Roko Tošić i Miho Simović, došao je Ivan Juzbašić, a od lani su ostali Tomislav Japec i Neven Juzbašić. Istodobno, Starr je bitno pojačao momčad.
– Uvijek smo bili u vrhu, tako će biti i ove sezone. Starr je broj 1. Ali, ne pobjeđuju imena, to mi vrlo dobro znamo. Treba se dosta stvari poklopiti, opasno se opustiti. Iako, najveći su favoriti za naslov prvaka.
Lani nikad nisu imali jaču momčad, a čini se da će ubuduće krenuti u drugom smjeru. Također, Matulović je nakon titule najavio svojevrsno povlačenje…
– Nećemo trošiti samo na seniorsku momčad, već dio sredstava izdvojiti na rad s mladima. Što se mene tiče ta izjava i dalje stoji, netko će doći umjesto mene, osobno bih se posvetio u radu s djecom. U momčad sam dosta osobno uložio, iako dok ne nađem pravu osobu neću to pustiti. Imamo dobre ljude u klubu, zdravu upravu, ljude koji to vole. Mi smo jedna klapa, koja putuje, pjeva… Izborna skupština je sljedeće godine. Ako sam klub samo ja onda to nema smisla. Zanima me rad s djecom, koje ima. Problem su treneri, a i dugotrajan je put da dobiješ igrača. Razvoj Simovića je trajao 17 godina. To je mukotrpan posao, najlakše je kupiti gotove igrače. Dubrovnik je sad predvodnik regije, tu su još Ploče, Metković, Konavle, Pelješac, imamo odličnu suradnju s Vela Lukom gdje će uskoro biti i kamp, koji ćemo sufinancirati. Treba osposobiti i dovesti kvalitetne trenere kako bi učili našu djecu. Svojedobno smo imali domaći ‘Dream Team’, Miho Simović, Marko Venier i Maro Mileusnić. Kao kadeti smo bili prvaci države, na kraju od njih troje ostao je samo Miho. Da su ostali na okupu i s jednim jakim pojačanjem bili bi neprikosnoveni. Ali, jasno mi je da ne mogu svi uspjeti, da ima mali milijun razloga zašto je to tako i da je to normalna pojava.
Na kraju, zahvalio se Gradu Dubrovniku.
– Grad nas odlično prati, imali smo veliku podršku od njih, iako smo to i vratili na najbolji mogući način.
Jug je lani praktički uzeo sve što se moglo, logično je da naslov najbolje dubrovačke momčadi neće u Gospino polje. Matulović ne žali za tim…
– Ma kakvi, sretni smo zbog Juga. Naravno, voljeli bi da smo jedini, ali ne smijemo gledati samo sebe. Jug je ovdje ipak instititucija i čestitamo im na uspjesima.
Prpić je bio kralježnica ovog kluba
Nažalost, Mirko Prpić nije dočekao naslov prvaka. Preminuo je usred finalne serije, a sve u klubu pogodio je odlazak tog stolnoteniskog fanatika. Pogotvo je tužan bio Miho Simović, igrač kojeg je Prpić stvorio.
– Mirko je legenda, stvorio je niz prvoligaških i drugoligaških igrača, bio je kralježnica Libertasa, uz još neke ljude postavio je temelje kluba. Svojedobno je sa dečkima iz Cavtata bio prvak države na osnovnoškolskim natjecanjima države. Koliko je volio stolni tenis najbolje vam govori da je u ratno vrijeme, kada se iz Dubrovnika do Zagreba putovalo 36 sati, dolazio na natjecanja. Na kraju, Miho je na pokopu uzeo medalju državnog prvaka i stavio mu na lijes. Sin mu je stavio reket, ja lopticu – tužno je zaključio Matulović.
Izvor: HSTS