Jedna od važnijih strategija u ratu je imati kontrolu nad informacijama. Kad se prisjetimo Domovinskog rata, i na dubrovačkom području, već tijekom prvog dana napada cilj JNA je bilo uništenje telekomunikacijske infrastrukture. Ako to isto primijenimo na rat u Ukrajini, koji se de facto previše ne razlikuje od onoga što smo mi proživjeli prije 30 godina, onda vidite te iste trendove, s ruske i ukrajinske strane. Dakle, pored rata s oružjem, postoji i informacijski rat. S jedne strane, Rusi pokušavaju uništiti telekomunikacijsku infrastrukturu, a u početku su krenuli s uništavanjem internetske infrastrukture, s ciljem da se isključivo njihova istina prikaže u svijetu. S druge strane, Ukrajinci rade u smjeru da se njihova istina vidi u svijetu i da prikažu što Rusi rade. Općenito su krizne situacije uvijek povezane uz dezinformacije. One lakše kolaju, nego što je to slučaj u normalnim, mirnim vremenima. To nam pandemija koronavirusa također pokazuje. Ljudi u tim suludim okolnostima nastoje normalizirati što se događa oko njih. Hvataju se za svaku informaciju koja koliko-toliko daje smisao novim okolnostima. Pod strahom su, anksiozni su i nervozni i bez znanja o tome što će se dogoditi sutra te se zbog toga lakše ‘naslanjaju’ na takve informacije – istaknuo je pročelnik odjela za komunikologiju na Sveučilištu u Dubrovniku prof. dr. sc. Mato Brautović komentirajući ratna zbivanja u Ukrajini u kontekstu izvještavanja i informiranja javnosti. Informacijsko ratovanje i problematika komuniciranja u krizi, odnosno lakše širenje glasina i dezinformacija, kako kaže, nije nastalo s COVID-om ni s ratom u Ukrajini. —Od Prvog svjetskog rata pa na ovamo, a ako bismo povijesno gledali – i oduvijek, postoji ta problematika. Znanstvena je literatura počela pratiti fenomen u Drugom svjetskom ratu. Nastao je veliki korpus znanstvene literature i istraživanja koji se bave tom tematikom – objašnjava nam, među ostalim, Brautović. U razgovoru za DuList komentira komunikaciju i informiranje tijekom trenutnog rata u Ukrajini u usporedbi s Domovinskim ratom, medijsku ‘blokadu’, ali i ‘ratne izvjestitelje’.
Koja je razlika u izvještavanju danas, u razdoblju rata u Ukrajini, u usporedbi s izvještavanjem tijekom Domovinskog rata?
Razlika je značajna, iz razloga što pozicije nisu iste. Ukrajina je međunarodno priznata država i većina ‘Zapada’ je na njezinoj strani. Samim time, pristup zapadnjačkim medijima je dosta lakši, nego što je to bio slučaj s Domovinskim ratom i Hrvatskom. Također, mi smo imali embargo na kupnju oružja, dok se njima dostavlja oružje. Većina medija je prikazivala situaciju vrlo jednostrano, s pozicije Beograda, dok je danas dominantan narativ i diskurs zapadnih medija da Ukrajini treba pomoći te da je Rusija napravila agresiju. U međunarodnom smislu, politika zapadnih zemalja tadašnje Europske ekonomske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država bile su za očuvanje Jugoslavije. Znamo kako izvještavanje ratnih izvjestitelja u pravilu prati međunarodnu politiku države iz koje dolaze ti novinari. To u današnje vrijeme, po pitanju Ukrajine – nije slučaj. Oni su na strani Ukrajine. Sjećam se razgovora s Alecom Russellom koji je kao 23-godišnji dopisnik Daily Telegrapha izvještavao iz Dubrovnika u vrijeme Domovinskog rata 1991. godine. Rekao mi je kako je osobno imao jako puno problema s kolegama i urednicima kad se vratio u London. Naime, on je dolaskom na teren, u Dubrovnik shvatio što se događa u Hrvatskoj. To je za nadređene u Daily Telegraphu predstavljalo suprotnost sa stavovima britanske vlade. Njima je to bilo neshvatljivo! Naišao je na određenu razinu šikaniranja. Čak je o tome napisao knjigu ‘Prejudice and Plum Brandy’. Dakle, došao je s navedenim predrasudama u Hrvatsku te je pratio ratna zbivanja od Vukovara do Dubrovnika. U našem Gradu, u koji je stigao u studenom ‘91., shvatio je što se doista događa u Hrvatskoj, odnosno da to nije neka nacionalistička vlada koja na fašističkim temeljima pod svaku cijenu želi ubiti i protjerati sve koji nisu poput njih te vratiti se na prijašnje ‘postavke’ iz NDH. I njemu je, Russellu, trebalo da sazrije. U Ukrajini je vrlo jasna situacija u smislu novinarskog izvještavanja. Mislim da je dominantan narativ ‘mainstream’ medija, a koji predstavljaju refleksiju politika države iz koje novinari dolaze. Vrlo je važno istaknuti i razlike po pitanju informiranja u odnosu na prvi val pandemije koronavirusa.
Koje su to?
Analizirao sam podatke unatrag zadnjih mjesec dana koji su dostupni na Facebooku. Utvrdio sam da je sadržaj mainstream medija dominantan u online okruženju. Čak 82 posto svih Facebook javnih sadržaja, dakle svih objava u grupama, na stranicama i verificiranim profilima, predstavljaju uglavnom sadržaje medija. Slična je situacija na Twitteru i na drugim platformama. Dakle, na društvenim su mrežama dominantan izvor ‘mainstream’ mediji. Za mene je to vrlo čudno iz razloga što danas Ukrajina, zemlja od 44 milijuna stanovnika ima oko 67 posto stanovnika koji imaju pristup Internetu, a 60 posto ih ima pametne telefone. Smatrao sam kako će biti više pokušaja građana da prenesu svoju istinu uz objave, fotografije i videozapise. Ako se opet vratimo na Dubrovnik, pogotovo na te prve mjesece napada, znamo kako je skoro svatko imao neku osobu u inozemstvu kojoj bi slali pisma ili ih zvali telefonom, tadašnji gradonačelnik je slao apele, sve javne institucije su pokušavale iskomunicirati i prenijeti informaciju o tome što se događa u Gradu.
U vrijeme Domovinskog rata te tehnologije nije bilo.
Tako je, a opet su se ljudi trudili prenijeti važne informacije. Sad imamo suprotan slučaj, što je vrlo fascinantno. To dijelom može biti rezultat aktivnosti platformi koje imaju za cilj ograničiti dezinformacije. Također, to može biti rezultat toga što je Rusija u tom prvom dijelu napada ograničila, odnosno pokušala srušiti telekomunikacijsku opremu. Suluda je situacija, ali opet, unatoč tomu, očekivao bih daleko veći broj autentičnih sadržaja građana Ukrajine. Možda se ne bi radilo o sadržaju kojeg bi objavili odmah, već po dolasku u neku drugu državu. Sigurno bi u tom slučaju naši mediji i više prikazivali takve autentične sadržaje.
Ističu se objave službenih izvora, kao što su one predsjednika i premijera Ukrajine.
Dominiraju službeni izvori, kao i spomenuti medijski izvori. No, nema autentičnih izvještaja javnosti. Primjerice, sjetit ćemo se kako su ljudi objavljivali veliki broj fotografija i videozapisa s prosvjeda protiv cijepljenja. U ovom slučaju to nedostaje.
Opet, možda je prevladao strah.
Govorimo o više od 20 milijuna ljudi. Neka je njih 19 milijuna strah to napraviti, ali ima ih dovoljno koji su zainteresirani prenijeti zbivanja i uostalom imaju neku političku agendu. Zanimljivo je kako je malo stranica i grupa koji su izvori informacija, već su tu ulogu preuzeli spomenuti ‘mainstream’ mediji, kao što sam i spomenuo. Opet, to je drukčije od informiranja po pitanju pandemije. U tom slučaju dominiraju grupe ili stranice koje šire informacije. Ili dezinformacije.
Kako komentirate takozvane ‘ratne izvjestitelje’ na društvenim mrežama, ljude koji komentiraju navedena zbivanja i iznose informacije, čak i neprovjerene?
Ljudi su to radili i prije, samo nije bilo vidljivo. Oni bi to radili u krugu obitelji, na nekoj kavi, na radnom mjestu ili na autobusnoj stanici. Danas nam društveni mediji daju mogućnost da sve te konverzacije budu vidljive. Možda biste te neke stvari rekli prijatelju ili prijateljici na kavi, a sada sve to isto napišete na nekoj društvenoj mreži. No, građani nisu svjesni da je to što je napisano, vidljivo većem broju osoba. To ostane zapisano i dostupno zauvijek. Najzanimljivije verzije netko podijeli ili napravi printscreen, pogotovo ako se radi o poznatim osobama i sve to dođe do širokog kruga ljudi. Krug postaje veći ako te objave prenesu i mediji.
Provjeravaju li se takve objave dovoljno?
To je posljedica vremena u kojem živimo. Nekoliko trendova se dogodilo u novinarstvu i medijima. Kao prvo, dobar dio starije populacije koja je živjela u analogno doba, ne shvaća da sve što je objavljeno na Internetu, nije nužno i istinito. Imali su vrlo malu količinu medijskog sadržaja kojeg su konzumirali jednostrano, bez mogućnosti iznošenja komentara. Danas su došli u okruženje u kojem bilo što da naprave, radi li se o ‘lajku’, komentaru ili dijeljenju objave, vidi veliki broj ljudi. Dakle, riječ je o osobama koji ne znaju kako se služiti tehnologijom ili nemaju dovoljno znanja, a koriste je. S druge strane, u medijskim su kućama, zbog ekonomskih razloga, nestala radna mjesta koja su za funkciju imala provjeru informacija. Primjerice, prije ste u redakcijama imali redaktore. Riječ je o starijem novinaru koji bi prošao kroz svaki novinarski tekst i uredio ga. To je bila kao neka druga razina provjere. Sada je glavna forma – objaviti što prije. Brzina je glavni kriterij koji se uzima u obzir. Nestali su ti ljudi koji su bili ‘obrana’ od nekakve moguće greške koja bi nastala. Sve se odmah objavljuje. Isto tako, ako neki prepoznatljiv ‘mainstream’ medij objavi neku pogrešnu informaciju, onda to ima višestruko veće posljedice, nego kad to napravi neki opskurni portal ili netko u zatvorenoj Facebook grupi.
U Rusiji se zakonom odnedavno propisuju kazne zatvora zbog, kako se navodi, namjernog širenja ‘lažnih’ informacija o vojnoj akciji. Zabranjen je među ostalim i Facebook te Twitter. Dokad može trajati takva, nazovimo je, medijska blokada?
Tu postoji više problema. Prvi, važan problem je taj da cenzura ne može pomoći. I odluke koje je Europska unija donijela, o zabrani djelovanja ruskim medijima, smatram pogrešnim pristupom. Tako je i ta odluka Rusije, o kažnjavanju ljudi koji šire informacije suprotne od službenih stavova vlade, predsjednika ili vojske – pogrešan pristup. Takve odluke nemaju nikakvu učinkovitost, odnosno imaju kontraefekt. Naime, istraživanja su pokazala da takve zabrane, čak i kad se vodi borba protiv dezinformacija, ne doprinose tomu da ljudi više ne vjeruju dezinformacijama. To za njih predstavlja potvrdu da su u pravu. Ljudi se s platforme, na kojoj je nešto zabranjeno, samo prebace na neku drugu i nađu alternativni put do informacije. U ovo, internetsko doba, takva ograničenja postoje jedino u slučaju ako u potpunosti ugasite mrežu, a vidjeli smo na primjeru ‘Arapskog proljeća’ kako to nije moguće. Uvijek postoji neki komunikacijski kanal. Ako je netko zainteresiran, zaobići će sve cenzure, zabrane i kontrole, i doći do informacije te je dalje podijeliti alternativnim putem. Cenzura je koncept koji ne funkcionira i nije prihvatljiv, bilo to u slučaju da ‘antivakserima’ ne dopustimo pristup ‘antivakserskim’ informacijama ili obmanutim građanima da se o događajima u Ukrajini informiraju iz ruskih izvora.
Elon Musk je, na temelju Twitter zahtjeva premijera Ukrajine, odlučio pomoći Ukrajincima te dostavio satelitske tanjure kojima se ostvaruje pristup satelitskom internetu Starlink. Kako to komentirate?
Elon Musk je svojevrsni influencer. Cijela njegova poslovna strategija temelji se na popularnosti koju, među ostalim, ima u medijima i društvenim mrežama. Rusi su očigledno, pogotovo u južnim i istočnim dijelovima Ukrajine, oštetili internetsku infrastrukturu. Samim time, kad je on dobio zahtjev za pomoć, odlučio je ponuditi opremu za pristup internetu putem satelita Ukrajincima. Naravno, odlučio je to iskoristiti i za svoju promociju. Prema medijskim napisima, dostavio je minimalan broj opreme. Ipak, to sve treba logistički odraditi, znači osigurati opremu, prijevoz opreme te distribuciju po Ukrajini. Time se može dijelom objasniti zašto nema autentičnog sadržaja s terena, kao što bi se očekivalo, s obzirom na količinu tehnologije koju Ukrajinci koriste te dostupnost Interneta.
NA FACEBOOKU
Medijski narativ je dominantan
U prvom valu pandemije COVID-19, 53 posto izvora informacija bili su ‘linkovi’ koji su vodili na napise medija. Danas je taj broj narastao na 82 posto. Taj narativ i diskurs ‘mainstream’ medija dominira i u online okruženju. Naime, analizom 13 tisuća objava na Facebooku koje sadrže ključnu riječ ‘Ukrajina’ na hrvatskom, srpskom, makedonskom, bosanskom i slovenskom jeziku, a objavljene su unatrag mjesec dana, njih 11 tisuća ili skoro 82 posto su linkovi na medije, dok na YouTube vodi svega 97 objava. Što se tiče fotografija, tu imamo 1500 objava, dok je drugih videozapisa na Facebooku 560. Od svih 13 tisuća objava, samo se njih oko 400 referira na neku Facebook stranicu ili grupu. Dakle, medijski narativ je dominantan na Facebooku.
Iz tiskanog izdanja DuLista (9. ožujka 2022.)