Izložba slikara Matka Trebotića pod nazivom ‘Summa Mediterranea’ otvorena je početkom Igara u atriju palače Sponza. Prikazuje ukupno 17 radova velikih formata u kombiniranoj tehnici.
Autori postava izložbe su Marin Ivanović i Branko Franceschi, a ujedno je predstavljena i istoimena monografija, koja zaokružuje gotovo punih 45 godina umjetničkog rada, podjednako okrenutog nizu različitih likovnih područja: slikarstvu, grafici, crtežima i skulpturama. Sve to čini Trebotića jedinstvenim autorom, a ovaj svestrani umjenik poznat i među ostalim i po velikoj ljubavi prema Dubrovniku, koju je podijelio za DuList.
Ovo nije Vaša prva izložba u Dubrovniku, a prošlo je skoro desetljeće, devet godina otkad ste prošli put bili dio Igara, predstavljate i monografiju…
Monografija ‘Summa Mediterranea’ je suma svih mojih tema, od prve moje slike ili intervencije, do mojih studentskih radova. Sve kako bi se vidjelo odakle geneza, odakle je sve moje poteklo, pa do današnjih dana. Izložba koja se otvara pri Igrama u Sponzi, moj je nastup poslije devet godina u Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Kako promatrate prostor Palače Sponza?
Sa Sponzom me veže jako puno stvari, a žao mi je što je taj čudesni prostor van Igara iznajmljen za bilo kakve događaje, bilo kakve izložbe, tko god poželi može biti u Sponzi. To je ono što želim naglasiti s s mojom rečenicom na majici nošenoj na otvaranju izložbe, a koja glasi: ‘Spasimo Dubrovnik!’.
Proteklog puta, radili ste izložbu u Sponzi nazvanu ‘Poklonstvo Gradu’. Dio te izložbe nalazi se u monografiji.
Kroz povijest Dubrovnik, do Domovinskog rata, na toj izložbi obuhvatio sam svojih 16 radova te instalacijom otuđenje Sponze. Stupovi su bili oblijepljeni zlatnom folijom kako bi se povukao kontinuitet onog što je Sponza bila povijesno, dubrovačka riznica. Čak je i uvijek prisutan glasovir bio zapakiran u zlatnu foliju, a radilo se o multimedijalnom događaju značajnom za moje stvaralaštvo. I evo me opet tu, predstavljam svoje nove radove, velik broj njih je od ove godine, a posebno me veseli upravo predstavljanje monografije.
Na njoj su radila mnoga velika imena.
Pored Viktora Žmegača, glavnog autora, monografiju čine tekstovi desetak autora, od Igora Zidića, Majstorovića, onih koji pokrivaju pojedine segnmente mog djelovanja. Od slikarstva, od teatra i prostornih instalacija. U njoj je Dubrovnik jako dobro zastupljen, jer sam u gradu mnoštvo puta izlagao, od legendarne Galerije Sebastian, tadašnje, pa Babinog kuka, Igara…
Ova izložba je svojevrsni mali protest prema onome što Dubrovnik postaje. Kako promatrate Dubrovnik – je li Dubrovnik Mediteran?
Jedan prekrasni grad, koji mi leži na srcu. Kad to kaže netko tko živi u Splitu, onda to nije mala stvar. Dubrovnik u svojim slovima jest mediteranski, ali danas više nije to, već je jedan restoran loše, čast iznimkama, hrane, industrija je i postaje negativan. Nisam protiv turizma kao grane gospodarstva, već turizma koji prelazi granice izdržljivosti. Od cruisera do suzbijanja Igara u sve manje prostore. Kultura uzmiče pred najezdom ‘novih divljaka’, koji zauzimaju prostore čudesnog Dubrovnika.
Koliko umjetnost može protestirati?
Jedan umjetnik ne može puno učiniti, ali mislim da treba. Što bi bilo da se na ovoj hridi nije izgradio Dubrovnik? Ma ne bi se ovdje ljudi dolazili sunčati. Oni dolaze zbog umjetnika prošlosti, arhitekata, kipara, slikara, osmišljenog života ljudi na malom prostoru. Dubrovnik se diči nebulozama, poput one da se jedna serija snima tu. Je li adut da se gradonačelnik pojavljuje na vjenčanjima celebrityja koji su celebrityji samo zato što imaju milijune? Da se slikava u nekom prijestolju neke Igre prijestolja, kao da Dubrovnik sam po sebi nije prijestolje ljepote?
Je li dolazi do antipromidžbe Dubrovnika?
Da, ovo nije Dubrovnik. Moj Dubrovnik. U mom sadašnjem opusu držim Dubrovnik u samoj žiži, želim pokazati što Dubrovnik jest. Malo protestiram, zbog grada kojem nestaje ambijentalni teatar, nestaju Igre. Protestiram svakako za Dubrovnik, a ne protiv Dubrovnika!
Vi ste kroz svoj opus uvijek bili pomalo otporni, bunili se izlazeći iz jedne sfere umjetnosti u drugu…
U meni je uvijek postojao taj neki svojevrsni bunt, te osjećaj socijalne pravde. Na primjer, imam ‘puste’ godine a nikad nisam bio član niti jedne stranke. Moja je stranka uvijek bila umjetnost i moja uža domovina – hrvatski Mediteran.
Mjesto koje Vas inspirira.
Vječno. Svi moji horizonti, od Dubrovnika do glagoljaša u sjevernom Jadranu, taj Mediteran koji je naš. To povezivanje kroz povijest je fascinantno.
Kako je nastajala Vaša mediteranska umjetnost?
Nije ‘iz ničega’, nastajala je pod raznim utjecajima, moj je hod i skupljanje kamenja za gradnju jedne gomile, samo moje. Moje inspirativno polje je Dalmacija-Dubrovnik-hrvatski Mediteran.
Na koji način ste Mediteran prenijeli izvan granica – Mediterana?
Od Južne Amerike do Južne Koreje, nosio sam Mediteran na pladnju i ljudi su ga prihvaćali. Od toga sam čak i fizički, egzistencijalno živio. Jer, nikad nisam imao namještenje, radio kao profesur, kustos – samo kao slobodni umjetnik. Da se vratim na pitanje izlaska iz jedne sfere umjetnosti u drugu – likovnost me zanima, ali ulazim i u multimedijalne ambijente, kao što je već spomenuto ‘Poklonstvo Gradu’ u Sponzi s glazbom Sorkočevića.
S obzirom da imate preko dvadeset različitih nagrada i priznanja, nije lako odabrati ono ‘najdraže’ ili ‘najznačajnije’.
Da, nagrada nije životno odlučujuća za čovjeka. Ali veseli. U tom kontekstu ne mogu reći kako mi je, na primjer, najdraža nagrada Vladimir Nazor, no u trenutku kad se dogodila, značila mi je jako puno. Također, lijepo je dobiti nagradu grana u kojem živiš… Teško je odvajati priznanja. To su sitne radosti koje su za umjetnost, kao samu suštinu – nevažne. Ali, važne su za tebe kao osobu, da netko iz drugog kuta vidi tvoje djelo. Ali – radio bih i bez nagrada!
Žena kao motiv Vaših djela…
Žena mi znači ljubav, a ljubav sve pokreće – od senzualne ljubavi prema ženi, do ljubavi prema obitelji, djetetu… Gdje nema ljubavi, nema ni umjetnosti, jer se umjetnost ne stvara s mržnjom. Tu se žena pojavljuje kao kraljica svega, kao nešto najljepše što je Bog stvorio.
Osim žene, u Vašem radu nalazi se mnoštvo različitih motiva. Kako spajate ženu, eros i sakralno?
Veiki pokojni pisac i moj prijatelj, Veselko Tenžera, napisao je jedan divan esej o odnosu erotskog, katoličkog i mediteranskog juga o kojem govorim. Tu su borbe, sumnje, strahovi u grijeh… Bijeg od grijeha, ulazak u grijeh. Kompleksna tema, vrlo freudovska. To se isprepleće i u mojim godinama, a kamoli ne u mladosti. To je ono što čini kompleks nazvan ‘Summa Mediterranea’, sve ono što je grijeh na Mediteranu, njegovo skrivanje i otkrivanje.
Za kraj, prisjetimo se Jadranskog poliptiha, čiji dio se našao i u Dubrovniku. Kako je on nasta(ja)o?
Djelo se stvaralo skoro nestvarno, jer u tom trenutku kad sam razmišljao, stvarao sam djela u malom formatu, s čime sam i započeo ‘karijeru’. Onda su moji ‘apetiti’ rasli, htio sam ući u veliki format. Tu sam stigao do formata do dva i više metara, to je bio domet. Inspiracija je bila u tome gdje splitski teatar nije imao nikakve zastore. A kako volim teatar, odlučio sam to odraditi bez ikakve želje za zaradom od toga, što sam i predložio čelnicima grada. Poklopile su se neke kockice i eto, nastao je splitski zator, 8 X 10 metara. Dubrovački je bio nešto manji, a stigao je kad i ‘Poklonstvo Gradu’ – također se sve poklopilo, Dubravka Šuica kao gradonačelnica i Mišo Mihočević kao intendant KMD-a prihvatili su ideju, a tu je i važna komponenta 500. obljetnica Marina Držića, gdje sam napravio hommage autoru. Onda je stigla Rijeka, a sve se dogodilio u režiji Mani Gotovac, ona je bila ravnateljica, i njezina zasluga je bila važna. Mogao bi reći, ljudi se uvijek nekako povezuju, bez obzira na prostor i vrijeme, kad se događaju dobre stvari, dolazi i dobra energija… Inače, spominjući Držića, u nedavnim razgovorima s Nikšom Matićem, v.d. ravnateljem Doma Marina Držića, te povjesničarom umjetnosti Marinom Ivanovićem, dogovorio sam izlaganje svoje grafičke mape te i izložbe u samom Domu. Tako da se vidimo i dogodine!