U predvečerje smo stigli u njegovo malo kraljevstvo na zemlji, Dračevo selo. Prava zelena oaza, s brojnim izvorima, dovoljno blizu, a opet dovoljno odmaknuta od ‘velegrada’ Mokošice. Matko Saltarić nas je ugostio
u svom divnom domu, nakon naporno odrađene smjene. I to zbog razgovora na kojeg smo ga teškom mukom nagovorili. Zašto? Kaže nam kako uživa u ‘nemedijskom’ svijetu. Naime, ove je godine odlučio promijeniti putanju u karijeri. Pozdravio se (ne zauvijek i ne skroz) s novinarstvom, nakon gotovo dva desetljeća djelovanja u nacionalnim i lokalnim medijima i upustio se u kulinarsku ‘avanturu’. Trenutno radi kao pomoćni kuhar u restoranu Stara loza u povijesnoj jezgri, koji već godinama ima Michelinovu preporuku. Nije to odluka koja mu je eto tek tako pala na pamet ili preko noći. Radi se o odluci o kojoj je dugo promišljao, a vezana je za neke dugoročne planove. Ističe nam kako je u dobrim godinama, kad ima još snage te u pravim godinama kad je potrebno nešto još dodatno napraviti, a da ne reče sam sebi kasnije: ‘Zašto to nisam napravio?’.
‘Otvoreni kolodvor’
Počeo nam je pričati o novom poslu kojemu je posvećen posljednja tri mjeseca. Uz njega je u kuhinji mlada i izuzetno sposobna ekipa koja je, kako kaže, istrpila sva njegova pitanja i uputila ga u tajne njihovog zanata. No, Saltarić će nam reći kako mu kuhinja nikad nije bila nepoznanica. Riječ je o njegovoj strasti još od malih nogu. Kao dijete je govorio prvo da će biti kuhar, onda pomorac, a na kraju je postao novinar. Sad se vratio svojoj životnoj želji iz prvog osnovne.
—U mojoj su obitelji svi znali i voljeli kuhati, i s jedne i druge strane, one pelješke i Rijeke dubrovačke. Bili smo, što se reče, ‘otvoreni kolodvor’. U nas je svatko bio dobrodošao, mogao je jesti i prespavati, što god je htio. Na taj sam način odrastao. Ta mogućnost dijeljenja onoga što imam unutar svoje obitelji s drugim ljudima, za mene je uvijek predstavljala neki topli trenutak. Zato me i jest privlačio taj svijet, ne u smislu ugostiteljstva tipa ‘uzmi, zaradi i šalji dalje’, nego upravo u smislu neke fetive konobe, koja uključuje druženje
i pjesmu. To i jest nekakav moj dugoročni cilj, nešto što želim ostvariti u Dračevom selu, u kojem je moja obitelj generacijama. Imamo lijep prostor za napraviti domaću priču u sklopu seoskog gospodarstva. Ne mora to biti sutra, ni preksutra ni za pet godina. No, do tada se želim educirati u tom polju prije nego što zakoračim u stvaranje te nove priče…
‘Telefon mi je miran’
Posao u kuhinji je, navodi dalje, ‘rudnički’, ali i izuzetno kreativan posao u koji je potrebno uložiti puno truda.
—Kuham cijeli svoj život, ali nikad mi nije bilo jasno kako, primjerice, troje ljudi može izbaciti ogroman
broj obroka u tako kratkom vremenu. To me je najviše zanimalo i sad sam kroz rad shvatio ‘filozofiju’ kako je to moguće. Sve je stvar dobre pripreme, kao i u svakom drugom poslu. I u medijskom poslu, ako se nisi dobro pripremio, nećeš dobro napraviti ‘juhu’ (smijeh). Težak je to i fizički zahtjevan posao. Znamo biti i po 8 do 9 sati na nogama, na visokim temperaturama, a kad izađeš vani na 34 Celzijeva stupnja, izgleda ti kao da si skočio u hladni izvor – kroz smijeh će nam reći Saltarić.
Drukčiji je to ritam, kaže, od novinarskog. Posebno nam ističe nešto što mu se i dalje čini nestvarnim.
— Kad pođem iz smjene, meni je telefon miran. Na to se još ne mogu u potpunosti naviknuti. Dakle, tijekom puno godina provedenih radeći u medijima, nisam imao privilegiju ostaviti mobitel doma u popodnevnim satima ili ga zaboraviti u autu. I da jednostavno ne pogledam u njega nekoliko sati. Prije sam bio s mobitelom i na kauču, i u krevetu, i na WC-u. Uvijek je bio sa mnom. Još uvijek ne mogu pojmiti da kad završim sa smjenom – da sam stvarno gotov s poslom te da počinje moje slobodno i privatno vrijeme tijekom kojeg mogu s djecom prošetati kučka, zaigrati PlayStation, pročitati im poglavlje Harryja Pottera…
To je uvijek u danu bila moja najvažnija stvar, ali nije isto kad 300 mailova, poruka čeka na odgovor i kad mi toliko toga ‘visi nad glavom’. Zato mi je to još uvijek nezamislivo. Pođem sa smjene i osjećam se krivo, kao da nešto nisam napravio do kraja…
‘Neću se odviknuti od novinarstva’
No, s obzirom na to da je proveo, kako smo naveli, gotovo dva desetljeća u medijima, Saltarić se još uvijek ne može odvojiti od jedne navike.
—Nakon što se probudim ujutro i napravim kavu, neizbježno je otvaranje šest nacionalnih portala i 20 lokalnih. Čitam sve sa ‘šest strana’, s puno izvora i sklapam sebi mozaik u glavi. To je nešto od čega se ne mogu odviknuti. Ali neću se moći odviknuti od novinarstva dok sam živ, pogotovo zbog načina na koji gledam na neke situacije – istaknuo je Saltarić navodeći da ako netko želi biti dobar novinar, mora biti analitičan, mora se užasno puno žrtvovati, ali i često boriti protiv vjetrenjača.
—Na kraju krajeva, to te zna istrošiti. Nisam izašao iz tog posla jer sam bio u burn outu, odnosno jer sam bio psihički umoran. Jednostavno, u nekim sam godinama i dovoljno sam sazreo da bih vidio da su mi neki drugi životni trenuci važniji. Isto tako, koliko god da se staviš za bilo kakvu javnu stvar, u ovom vremenu medija (koji sve više tonu) i društvenih mreža, često će te netko prozvati i nazvati ‘dnovinarom’ jer si, primjerice, falio zarez. No, nema veze ako je ta ista osoba podijelila 15 lažnih vijesti na svojim društvenim mrežama, a nitko mu za to ništa nije rekao. Ljudi sebi znaju davati jako puno za pravo. Nažalost, živimo
u takvom vremenu. To i jest problem današnjih medija koji se nisu u tome snašli. Ovo je vrijeme u kojem svatko ima za pravo iznijeti mišljenje u javnosti, i smatrati kako je ispravno. Ljudi sebi danas misle da su ‘doktori’ u svemu. To je najveći problem – ističe Saltarić.
S druge strane, kao urednik lokalne televizije, radio je emisiju ‘Gdje smo pogriješili’ u kojoj je među ostalim
iznosio pogreške koje rade medijski djelatnici.
—Mediji danas užurbano i strelovito idu silaznom putanjom. Jako je puno razloga za to i nisu samo mediji krivi. Nažalost, većina ljudi, koja provodi puno vremena na mobitelima, potpuno su medijski nepismeni. Ne razlikuju što je vijest. Ne znaju prepoznati izvor. Izjednačavaju tekstove nepotpisanih autora na nekim portalima, s tekstovima nagrađivanih novinara koji su u tom poslu cijeli život. Njima je to jedno te isto. Javnost sama sukreira taj medijski prostor. Mediji su po tom pitanju isto tako krivi. Najviše ih zanimaju klikovi i koliko je puta otvoren neki članak. I onda se zanemaruju postulati struke kako bi se nešto odradilo, bez informacije o izvoru. Postalo je bitno je li neki članak dobio tisuću lajkova ili nije. Onda neki drugi medij
promisli: ‘Vidi, ovi su objavili, idemo i mi’, bez obzira na to što nije još došla potvrda je li nešto istina ili nije. Onda nekoga zaviješ u crno i napraviš mu totalni problem. Poslije, što napravimo kao medij? Skoro se i ne ispričamo.
Svojevrsni preporod
Iako je već tri mjeseca u novom poslu, priča nam kako ga i dan danas ljudi zaustavljaju po Gradu i pitaju je li stvarno radi u kuhinji? I – je li se šali?!
—Inače se stvarno volim šaliti s puno stvari pa su vjerojatno ljudi zaključili da nisam ozbiljan. Jako puno kolega je bilo u nevjerici. Morao sam ih uvjeravati da ozbiljno mislim, ali i da nisam donio odluku tek tako preko noći. Fora mi je jer me pitaju i tete na kasi u butizi, i na pošti pa i prometni policajci. Ljudi mi daju i primjedbe, kao: ‘Ti si bio novinar, reporter, TV lice, glavni urednik – kako sada radiš kao kuhar?’. Nekako na to gledaju kao da je skalin unazad, a meni je ovo svojevrsni preporod. Malo mi je čudno kad tako pristupe jer je svaki posao vrijedan na svoj način – kazao je. Ponovno nam ističe kako će novinarstvo uvijek biti dio njega.
—Hoću li za godinu dana imati blog ili se baviti putopisima ili napraviti reportažu i staviti ju na svoj YouTube kanal? Ispucat ću taj nerv. Kad god me netko od kolega nazove, uvijek ga uputim u temu, dam mu neki pravac. Sudjelujem u tome i sad, na bilo koji način, savjetom, davanjem brojeva, sređivanjem izjave… Ako i primijetim neku dobru temu, zazvat ću moje kolege i prijatelje, vrhunske novinare i na to neću ostati hladan. Novinar sam, i uvijek ću biti novinar. To je dio moje persone i to nikad neću ‘staviti’ sa strane. To će uvijek biti u prvom planu, na ovaj ili na onaj način. Ali, shvatio sam da svoje vrijeme moram više posvetiti onima koji ga najviše zaslužuju.
Udruga tata je tata
Zdrava priča
Matko Saltarić već neko vrijeme aktivno sudjeluje u Udruzi ‘Tata je tata’. Reći će kako je to ‘zdrava priča’
koja uključuje skupinu ljudi, različitih profila – uglavnom tata, ali i ‘netata’.
—To je jedna super udruga u kojoj se osoba može ostvariti direktno. Posebno sam sretan što smo medijator između građana ogromnog srca, koji žele pomoći te onih građana kojima je potrebna pomoć. Toliko smo
priča prošli… Kad vidim dijete kojem smo za Božić donijeli jaketu, i koje je sretno, koje nas grli i ljubi – to je trenutak koji je za mene najveća vrijednost u životu. Osjećaš se ponizno i sretno jer si nekome uspio poboljšati život. Nijedno dijete ne bi trebalo živjeti na takav način, ni u jednom gradu, pogotovo u našem. U svemu nas podržavaju donatori, kojih je jako puno. Svima smo neizmjerno zahvalni, ali moram istaknuti kako su mi posebno dragi trenuci kad nam, primjerice, umirovljenica donira 20 kuna te pri tom istakne da joj je mirovina 500 kuna! – rekao je Saltarić, kojega su preplavile emocije pričajući o udruzi.
Foto MM