Pročelnica Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu doc. dr. sc. Irena Bratičević održala je u ponedjeljak navečer u Narodnoj knjižnici Grad u organizaciji ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku zanimljivo predavanje o Ruđeru Boškoviću kao pjesniku latinistu, umjetniku improvizacije.
Bratičević, inače dobitnica prestižne književne nagrade ‘Judita’ za 2016. godinu, mnogobrojnoj dubrovačkoj publici predstavila je manje poznat korpus Boškovićevih stihova u specifičnoj književnoj vrsti epigramu, popularnom, ali zahtjevnom žanru zbog svoje kratkoće i dosjetljivosti, sažetosti misli iznesene na veseo i duhovit način, ne nužno zaokruženo oštrom poentom. Najčešće pisan u elegijskom distihu, u epigramu kao intelektualnoj zabavi učenih ljudi javlja se različit sadržaj, temeljen prije svega na učenosti autora: svakodnevica, nabožni i moralistički sadržaj, nadgrobni i žalobni, prigodni i pohvalni. Epigram ne živi samo u zapisanom obliku, već je prikladan i za usmeno izvođenje bez priprave, papira i olovke u ruci (ekstemporalne pjesme ili improvizacije), i to u mnogim prilikama: od znanstvenih susreta, svečanih večera do koncerata, izložbi, ladanjskih druženja, putovanja.
-Ruđer je bio genije, a to se vidi i u njegovim kraćim pjesmama. Dosad su neki njegovi stihovi poznati iz njegovih pisama, ali to je mali broj prema oko 400 pjesama koje do danas nisu proučavane, a sačuvane su u rukopisima koje je pisao sam autor ili ih je prepisao njegov pisar. Pjesme su nastale u zadnjih 15-ak godina njegova života, kad je nakon ukinuća Družbe Isusove preselio u Pariz s kraćim povratcima u Italiju, najčešće u društvu u kojem pjesnik ima ulogu zabavljača, a temu mu često zadaje publika – istaknula je Bratičević, dodavši kako više o povodima i razlozima epigrama otkrivaju prateće bilješke.
Boškoviću epigram ima važnu ulogu kao sredstvo komplimentiranja, pohvale i zahvalnosti, čestitanja rođendana, ali i kao komentar hrane, pića, prirode, radova na imanju domaćina, društvenih igara šaha i biljara, astronomije. Također, osmišljavao je epitafe za nekoliko pasa, konja, goluba, kanarinca te slijepog američkog medvjeda.
-Najveći broj sačuvanih epigrama su komplimenti damama u njegovoj blizini, a poezija je bila jedini način na koji im je udvarao – istaknula je Bratičević, dodavši kako je Bošković svoje epigrame prilikom zapisivanja često znao mijenjati, zbog dotjeravanja ili problema s pamćenjem.
-Bošković je držao do svojih epigrama i vjerojatno ne bi mogao predvidjeti kako će malu ulogu njegove pjesme odigrati u našem stvaranju predodžbe o njegovom životu i djelu – rekla je Bratičević. Za razliku od uglednih epigramatičara Dubrovčana Marka Faustina Galjufa te svog učenika Rajmunda Kunića, Bošković je kao ekstemporalni pjesnik ostao nepoznat izvan kruga svojih prvih slušatelja i poklonika.
Boškovićeva rukopisna ostavština, uključujući 500 pjesama s oko 7400 stihova, danas se nalazi u knjižnici Bancroft kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu. Vrlo velik dio do danas nije proučavan i objavljen.