‘Gradilište – poezija – Rekonstrukcija Lapadske obale’ – intrigantni je naziv izložbe fotografija našeg svestranog akademskog slikara Mara Mitrovića otvorene prošle subote u Galeriji Flora. S njim smo porazgovarali o umjetnosti, prostornim mijenama, (ne)čuvanju Grada…
Kakvi su dojmovi s otvorenja?
Uvijek napunim galeriju i to me veseli. To znači da publika očekuje nešto od mene, a ja nastojim uvijek stvoriti nešto novo za svaku priliku.
Imali ste sreću ili nesreću, kako se uzme, biti svjedokom velikih mijena prostora Lapadske obale. Kako ih osobno doživljavate?
Imao sam sreću jer sam od djetinjstva svjedok mijena na Lapadskoj. Uvijek su me fascinirali strojevi koji su tu nešto radili, gliboder čišćenjem luke, hidroavion bučnim slijetanjem – polijetanjem uz podizanje brze morske pjene, dizalica koja je već tada postavljala kamene temelje za proširenje ceste, postavljanje ogromnih betonskih blokova za obalu Batale, parni valjak sa teškim metalnim točkovima, tramvaj, željeznica koja je dolazila sve do današnje place. Sve sam to kao dijete zabilježio i crtežima koji su također bili prikazani u uvodnoj video prezentaciji. Dakle za mene petogodišnjaka, a govorimo o 1955. pa dalje, Lapadska obala je bila gledalište za događaje u gruškom bazenu. Za mene je to tada, a i sada bio izvor divljenja, maštanja i neopisivog veselja. Na obalu ponovo dolaze još moćniji strojevi koji korjenito mijenjaju sve i stvaraju prostor koji oživljava moje doživljaje iz djetinjstva, samo što sam ovaj put svjestan učinka tog procesa na mene, a pri ruci mi je tehnologija za obilježavanje i stvaranje kao nikada prije.
Dojam je kako Vi nalazite ljepotu i u onome u čemu je ljudi inače ne vide. Svi se dive prirodi (moru, zelenilu…), ali Vi ćete ljepotu naći u nekoj ljudskoj tvorbi koja je ‘prosječnom’ promatraču ružna. Je li uistinu riječ o nalaženju ljepote ili pak jednostavno uživate u procesu dokumentiranja?
I jedno i drugo.
Općenito kakvo je Vaše viđenje Grada danas, kao njegovog stanovnika i kao umjetnika. Čuvamo li ga ili uništavamo?
Grad živi od turizma i dobro je da je tako jer ne znam od čega drugog bi mogao živjeti. No kao i svugdje u svijetu takva djelatnost traži samo uslužne vještine na račun autentičnosti; kulturne, znanstvene, umjetničke i tko zna koje sve još. Ja imam tu sreću ilinesreću da se osjećam stanovnikom planeta Zemlje, a ne Grada. Grad, a posebno moj rodni Lapad su samo gnijezdo. Dakle stanovnik sam planeta, a procese u svojoj okolini promatram sa stanovitim odmakom svjestan koliko svaki sud podliježe relativnosti protoka vremena. Ako pošteno pogledamo unatrag, prva devastacija nekadašnje prelijepe obale je izgradnja samog starog Dubrovnika. Druga je stvar kako se uvijek vremenom naviknemo čak i na opake promjene. Nadalje čuvanje ili uništavanje životnog prostora ergo povijesnih i prirodnih artefakta su malo nespretne kategorije za opisivanje životnih, geoloških, povijesnih, kulturnih i svih ostalih procesa. Tu dolazimo do omražene dijalektike i jedne od njenih postavki – prelaženja kvantiteta u kvalitet. Betonske armade koliko god bile nezgrapne ostvaruju stanove, poslovne prostore, radna mjesta… Dakle treba biti jako odmjeren u prosudbi o uništavanju ili čuvanju. No jedna je stvar sigurna – sječom uništavamo bio-masu klorofila i pomalo pilamo granu na kojoj sjedimo. Ne znam što je to biti umjetnik. Sve što radim je potaknuto željom za igranjem.
Je li previše izgrađeno? Mnogi kude vlasti kako nisu adekvatno zaštitili prostor. Slažete li se? I gdje nalazite najviše zamjerki i koje vrste?
Previše je izgrađeno to sigurno. Da se razumijemo, ima tu i lijepih arhitektonskih dostignuća, ali su izolirana. Kod nas vlada kompleks krova pa ako neka kuća ima čiste geometrijske linije odmah je kašun. Ako se malo bolje pogleda, poneke nakupine kuća s krovovima izgledaju jednako ružno kao i neke neuspjele betonske tvorevine kao na primjer predimenzionirana građevina odmah uz restaurant Tutto Bene na šetalištu u Uvali Lapad. Premda je već Hotel Park narušio cijeli prostor vulgarnim postavljanjem zgrade u sredinu prostora koji je blagom padinovodio do same obale sa još ovim novim zdanjem, potpuno je uništen lijepi krajolik lapadske vale. Nemojmo previše kuditi vlasti jer smo ih sami izabrali. Prije nego što krenem dalje treba istaknuti kako smo mi sa nešto manje od četiri milijuna stanovnika više pleme nego zrela demokratska zajednica. Trebam li napominjati koliko štetnog nepotizma ima danas? Takvo stanje društvene svijesti ne može iznjedriti valjane planove prostornog planiranja i/ili zaštite okoliša. Ipak, unatoč sprezi nepotizam – profit po svaku cijenu ima jako lijepih napredaka kod nas. Na zelenom području nasuprot FINE je zaustavljena gradnja nekog mamuta. Do kada? Vidjet ćemo. Još uvijek su zaštićene naše lijepe zelene površine. Vrtlar odlično održava parkove. Usvojili smo zakon gdje je maltretiranje i bezrazložno ubijanje životinja kazneno djelo. Ali da se vratimo na očuvanje prostora. U Norveškoj su neka područja izuzeta od svake gradnje jer na njima žive trolovi. E pa kad u Dubrovniku apsolutno izuzmemo Hladnicu te Veliku i Malu Petku iz svakog urbanog planiranja jer tu još uvijek žive Držićeve vile, tek tadasmo zreli i za samo promišljanje o pravoj zaštiti prirode i značajnih pejzažnih odlika.Zamjeram jedino onom groznom neutemeljenom dubrovačkom njorganju. Evo primjera – pomalo se mijenja ona odvratna, jarko narančasta natrijeva javna rasvjeta koja je svjetlosno zagađivala cijelo dubrovačko područje. Kao na Lapadskoj obali postavlja se ekološka led rasvjeta koja ima možda 3600 do 4500 kelvina što bi odgovaralo temperaturi svjetla pri ranom sumraku. Vidljivost odlična ne-zasljepljujuća i što je najvažnije s minimalnim svjetlosnim zagađenjem. Krošnje borova kraj moje kuće su u mraku dok se prije sve orilo od blještavog narančastog svjetla. Ali ‘avaj’ netko ne vidi vozit. Kolike li gluposti! Naravno ako se vozi brže od 40 km na sat, što je propisana brzina kroz naselja ni dnevno svjetlo ne spriječava prometne udese. Nadalje, ta masa gluposti jedva čeka neku grešku da se okomi na vlasti. Kada je pred par mjeseci bila poplavila Lapadska obala odmah halabuka u krivom smjeru. Netko od neputova u našoj hijerarhiji vlasti je zaboravio pravodobno uključiti pumpe i to je bio razlog poplavi, a ne krivo planiranje, jer kada sam htio uzeti fotoaparat i snimiti poplavu, voda je naglo počela teći u smjeru od broja 6 – moja kuća – prema hotelu Lapad i u petnaestak minuta sva je tekućina bila nestala. Očito usisana kasno aktiviranim pumpama. Nitko nije pohvalio dobro prometno rješenje okuke ispred dvorca Sorkočević gdje su prije, makar jednom godišnje, automobili slijetali u more. Srećom nitko nije stradao. Ima još dobrih odlika nove Lapadske, ali bih pošao preširoko.
Kad usporedite fotografiju sa slikarstvom – što Vam pruža jedno, a što drugo?
Fotografija i slikarstvo su za mene nedjeljivi. Strast i jedno i drugo.