Strani radnici u Dubrovniku su sve češća pojava, a izgleda da ih je i svake godine sve više. Gradski vijećnik Maro Kristić, poslao je priopćenje u kojem takvu praksu oštro osuđuje te smatra kako je vrijeme da se povodom toga nešto i poduzme. Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
U Dubrovniku živi i radi preko 8000 radnika iz zemalja trećeg svijeta. Pred nama je još jedna turistička sezona, a potražnja za radnom snagom je još veća nego prošle godine o čemu najbolje svjedoči podatak da je u prva dva mjeseca ove godine zatraženo 25 posto više radnih dozvola nego u isto vrijeme prošle godine. Čeka nas isti scenarij kao i prošle godine, samo je policija promijenila svoju adresu pa će sada umjesto na Ilijinoj Glavici strani radnici u nepreglednim kolonama u Gružu čekati zeleno svjetlo za početak rada u našem Gradu. Je li Dubrovnik polako umire? Je li se još uvijek može nešto napraviti po ovom iznimno važnom pitanju i obuzdati ovaj trend?
Demografski izazovi i uvoz radne snage zasigurno su među najvažnijim pitanjima današnjice, a na poseban način ova tema postaje presudna za Dubrovnik zbog njegove povijesti, situacije s kojom se sada suočavamo, ali i utjecaja koji će sigurno imati na našu budućnost. Nije sporno da je naš Grad oduvijek bio otvoren prema svima. Tako će i ostati .To je neizostavan dio našeg identiteta i tradicije koje moramo čuvati mi i baštiniti naša djeca. No, jasno je da smo i po ovom pitanju, kao i po mnogim drugim pitanjima izgubili mjeru i kontrolu nad situacijom.
Vjerujem da se svi pitate jeli mora biti ovako? Hoćemo li se i mi pomiriti s time da je u pitanju globalni trend i pustiti da Dubrovnik nepovratno propada i gubi svoj identitet ili ćemo glasno otvoriti ovu temu i pristupiti joj ozbiljno, stručno i sustavno, što danas nitko u našoj zemlji ne radi? Inače, često se znamo pohvaliti da smo prvi i najbolji. No, je li to zaista tako?
Je li glavni problem u tome sto smo nacija koja stari , što nas više umire nego što nas se rađa ili je možda problem u tome što se godinama sustavno zanemaruje domaćeg čovjeka i sto smo lošim politikama, pljačkom i kriminalnom privatizacijom uspjeli ugasiti cijelo gospodarstvo i ostati samo na rentijerstvu, koje se još uvijek dobro drži u kombinaciji s pričom o moru, suncu i zidinama, iako je i na tom polju utakmica sve zahtjevnija pa i tu ostajemo bez sadržaja? Već sada čistači ulica, većina radnika u građevini i turizmu i brojni drugi uslužni djelatnici koje svakodnevno srećemo su stranci. I dubrovačka bolnica je u procesu zapošljavanja radnika iz trećih zemalja, a događa se da se više i u butizi ne možeš snaći ako barem ne natucaš engleski. Odgajateljice u vrtićima ne možemo nabaviti iz Nepala ili Bangladeša pa smo se sada sjetili otvoriti stručni studij u Dubrovniku pri našem sveučilištu koje kasni svjetlosnim godinama u prilagođavanju svojih programa potrebama tržišta rada. Jesmo li stvarno ostarjeli ili smo sami sebe pojeli bahatošću, krivim prioritetima, lažnim rekordima i gubitkom osjećaja za bližnjega?
Je li možda jedan od uzroka današnjeg problema s radnom snagom činjenica da su odgajateljice u vrtićima u Dubrovniku godinama među najlošije plaćenima u državi, da vozači i radnici u komunalnim poduzećima imaju značajno manje plaće nego njihove kolege u drugim gradovima? Je li možda problem u činjenici da nam je sve ovo vrijeme velika većina radnika u turizmu zaposlena na minimalcu, ili imaju plaću koja je ispod prosjeka…Guramo li sami Dubrovnik u propast? To su neslavni, sramotni rekordi o kojima se rijetko govori i istina koju moramo moramo priznati i promijeniti je da bismo s nekom nadom mogli krenuti dalje. I ove godine će više od 8000 mahom niže kvalificiranih ljudi iz trećih zemalja tijekom godinu živjeti i raditi u Dubrovniku, većina njih iz egzotičnih zemalja i taj trend raste.
Mi smo i dalje bez ikakve reakcije, plana, strategije. Odakle su ti ljudi došli? Zašto baš iz tih zemalja? Što znamo o njima i njihovoj kulturi? Kako i gdje žive dok su ovdje? Kako im je u Dubrovniku? Brinemo li se o njima i planiramo li njihovo obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, društveni život? Što sve ovo znači za sigurnost naših sugrađana? Toliko je pitanja po kojima se ništa me poduzima , a već sada se radi o brojci koja čini blizu 20 posto ukupnog stanovništva našeg grada.
Krajnje je vrijeme za potaknuti ozbiljnu raspravu o tome kako demografska slika Dubrovnika izgleda danas, kako će izgledati u bliskoj budućnosti, tko će ga naseljavati, što radimo kako bismo uopće zadržali svoje ljude, svoj identitet i elemente kulture i suvereniteta po kojima smo prepoznatljivi stoljećima te na koji način ćemo se sustavno baviti ljudima koji su već sada ozbiljan faktor u našem gradu? Ova pitanja su glavna pitanja sadašnjosti i budućnosti i važnija su od svih pitanja o kojem se svakodnevno nadmudrujemo u lokalnom političkom prostoru. Ponavljam, u Dubrovniku tijekom godine živi i radi preko 8000 stranih radnika iz zemalja koje nisu zemlje našeg okruženja, niti su to državljani zemalja koje su članice EU. Dio naše zajednice postaju ljudi potpuno drugačijih navika, kulture, vjerskih opredjeljenja, a baš nitko se sustavno ne bavi niti njihovom regrutacijom niti onim što je još važnije, integracijom u naše društvo.
Htjeli mi to priznati ili ne suočavamo se s ogromnim izazovom demografske, sociološke i sigurnosne prirode, kojeg ne doživljavamo dovoljno ozbiljno. Takvo ponašanje će dugoročno imati katastrofalne posljedice po Hrvatsku, no uvjeren sam kako mi u Dubrovniku to još uvijek možemo i moramo staviti pod kontrolu. Dužni smo pronaći način. Iako sustavno propada, Dubrovnik još uvijek ima dovoljno materijalnih i intelektualnih resursa kojima se možemo suprotstaviti ovom izazovu. Samo mudra i promišljena politika, pažljivo biranje prioriteta i zajedništvo javnog i privatnog sektora te znanstvene zajednice mogu odgovoriti na ovako velike i složene izazove.